Saving the Muslim woman..?! Think twice. All of you.

“Everyone is trying to save the Muslim woman; Western society must save her from Islam and Islamic society must save her from Western influence. No one – NO ONE – assumes that the Muslim woman can make up her own mind about what is best for her.”

— Nadia El Awady

Šejha Munira Qubejsi

Šejha Munira Qubejsi je rođena u Damasku, 1933 godine. Osnivač je i predsjednica el-Qubejsijat pokreta, najvećeg (isključivo) ženskog pokreta u svijetu, koji je počeo sa radom tokom 60tih i koji nudi islamsku edukaciju ženama. Ovaj pokret samo u Damasku ima 80 škola, koje broje 75 000 studentica. Fokus u ovim školama je učenje Kur'ana i šest osnovnih zbirki hadisa napamet.
Šejha je jedna od najznačajnijih učenjaka u islamskom svijetu i prema Royal Islamic Strategic Studies Centre, na listi najuticajnijih muslimana na svijetu zauzima 24 mjesto.
U vrijeme kada su okupljanja islamskog karaktera morala biti tajna u Siriji, Šejha je već uveliko radila na širenju škole i njenog uticaja na društvo. Pokret je okupljao žene iz svih slojeva sirijskog društva, od siromašnih djevojčica koje su na osnovu svoga uspjeha bile izabrane u pokret, do supruga državnih funkcionera, preko kojih se uticaj škole širio na visoke slojeve društva. Pokret slijedi pravnu misao Imama Šafije, a baziran je na sufijskoj tradicionalnoj školi. S tim se u vezu dovode obilježja kojima se označava pripadnost pokretu, kao i stepenu do kojeg se došlo. Primjerice, neke od žena nose duge crne kapute, neke vežu mahramu odredjene boje oko vrata i slično. Studentice navode kako bi na početku nosile bijele mahrame, nakon određenog napredovanja u studijama ta boja bi se promijenila u mornarsko-plavu, dok bi pri značajnom napredovanju boja kojom se obilježavala pripadnost pokretu bila crna.

Statistike navode kako je najmanje 70 žena iz pokreta el-Qubejsijat koje znaju 6 osnovnih zbirki hadisa napamet. O hafizama Kur'ana se ne govori, mada se smatra da sve ili velika većina zna Kur'an napamet. Studentice također poznaju islamsko pravo i druge grane islamske nauke kako ne bi, po navodima nekih, ostavile imalo mjesta za bilo čiji uticaj ili nametanje kada je Islam u pitanju. U Damasku postoje cijela naselja, gdje se u restoranima ne toči alkohol, gdje je hidzab stvar odanosti Bogu, a ne tradicija, gdje su žene muslimanke uticajne, imućne i ugledne - kao plod rada el-Qubejsijat pokreta. Podršku ovom pokretu pružili su veliki alimi i učenjaci Sirije, među kojima su šejh Ahmed Kuftaro i šejh Said Ramadan el Buti.

Mreža škola el-Qubejsijat pokreta iznjedrila je veliki broj učenih žena na polju islamske nauke, koje djeluju u Jordanu, Kuvajtu i Libanonu, mada je centar i sjedište u Damasku. Veliki uspjeh Šejhe Munire je djelovanje u okolnostima kada su sunijska nauka i pravac bile ograničene, ako ne i potpuno zabranjene i kada je država obavezivala stanovništvo na učenje pravca političke Baath partije, koja danas uništava cijelu Siriju i ubija nevino sirijsko stanovništvo.

Od početka političkih promjena u arapskom svijetu i pojave "Arapskog proljeća", jedino što se moglo čuti jeste da pokret šejhe Munire ne gubi na snazi niti uticaju. Nažalost, ne znamo stanje Šejhe niti njenih učenica danas, te u svojim dovama molimo Uzvišenog Gospodara da počasti ove odabrane ljude i blagoslovljenu Siriju što skorijom slobodom. 


Copyright © Sva prava pridržana. Molim ne kopirati bez dozvole autora.

Myriam Francois Cerrah

Myriam Francois Cerrah je žena koja vas ostavlja bez teksta. Svojim osmijehom, obrazovanjem, ljepotom, humanitarnim radom i zalaganjem, odanošću svojim religijskim ubjedjenjima i još mnogo toga. Možda će se neki (zaljubljenici u romantiku :D ) sjetiti tog lijepog lica iz filma Sense and Sensibility, gdje je glumila zajedno sa Emom Thompson i Kate Winslet. Danas je Myriam pisac, intelektualka, PhD student na Oxford Univerzitetu, humanitarka. Ona je i supruga, majka i aktivni bloger. 

Islam je prihvatila 2003 godine, nakon opširnog istraživanja o religijama."Islam sam primila nakon što sam diplomirala na Cambridge-u. Prije toga bila sam skeptični katolik; vjerovala sam u Boga, ali sam i gledala sa nepovjerenjem na organizirane religije.
Ono što je bilo ključno u tom procesu je Kur'an. Prvi pokušaj približavanja je bio u ljutnji, pokušavajući dokazati da moj prijatelj musliman nije bio u pravu. Kasnije sam ga počela čitati sa otvorenijim umom. Prvo poglavlje, el Fatiha, koja se odnosila na cijelo čovječanstvo, psihološki je zaustavila moj kolosijek. Govorila je o predhodnim Objavama, na način koji sam prepoznavala, ali i razlikovala. Razjasnila je moje mnoge sumnje o Krišćanstvu. Odjednom sam se osjećala odraslo, jer sam shvatila da moja sudbina i moja djela imaju posljedice za koje ću ja i samo ja biti odgovorna. U svijetu kojim je dominirao relativizam, dala je smjernice za moralne istine i cijeli temelj moralnosti. Kao nekome ko je uvijek pokazivao interes za filozofiju, Kur'an je za mene bio kao kulminacija svih filozofskih razmišljanja. Svi su bili tu, i Kant, Hume, Sartr, Aristotel. Nekako se uspio dotaći i odgovoriti na duboka filozofska pitanja postavljana tokom stoljećâ ljudskog postojanja, kao i odgovoriti na temeljno: "Zašto smo ovdje?" 

U Poslaniku Muhammedu (a.s.) prepoznala sam čovjeka kojem je bila odredjena monumentalna misija, kao njegovim predhodnicima Mojsiju, Isusu i Abrahamu. Morala sam odbaciti toliko orijentalističkih kleveta koje su ga okruživale kako bih došla do PRAVIH informacija, jer je historijski relativizam koji se primjenjuje kada se studira i istražuje o nekim historijskim ličnostima bio odsutan, jasno imajući za cilj da omalovaži tu osobu.

(..)

Nikad nisam svoj prelazak na Islam vidjela kao nešto "protiv" moje kulture, niti kao nešto što je u suprotnosti sa istom. Naprotiv, bila je to potvrda onoga što sam uvijek smatrala hvale vrijedno, kao i vodilja u onim segmentima gdje je bio potreban napredak. (...)" 

Myriam trenutno radi kao novinar, a njeni članci se objavljuju u "The Huffington Post", "New Statesman", The London Paper, Index on Censorship, the F-Word, kao i u magazinu Emel. Redovno učestvuje na javnim debatama o različitim pitanjima, uključujući pojavljivanja na BBC Newsnight, BBC Big Questions, The Times, the Independent, BBC Radio itd. Glasnogovornik za Oxford University Islamic society  i 'Inspired by Muhammed' kampanje usmjerene na poticanje većeg razumijevanja islama. Zaštitnik je i pokrovitelj humanitarne organizacije "Save an Orphan". Njene članke možete pronaći na njenoj oficijelnoj stranici: http://myriamfrancoiscerrah.wordpress.com/. 

Ovo je samo djelić života i rada ove inspirativne žene. Živimo u vremenu kada je rad, zalaganje, nesebičnost i obrazovanje neophodno, kako bi bili uspješni, ali kako bi i pomogli zajednici da bude uspješna, jaka, sigurna i ugodna za život nas, naše djece i onih koji žive sa nama i oko nas. U Myriam Francois Cerrah sigurno imamo dobar uzor.

Copyright © Sva prava pridržana. Molim ne kopirati bez dozvole autora.

Hfz. Mahmud ef. Traljić

HFZ. MAHMUD-EF. TRALJIĆ (1918.-2002.); tekst napisao Muharem ef. Omerdić; objavljeno u Analima GHB Biblioteke Knjiga XXIII-XIX


Hafiz Mahmud-ef. Traljić je vanredni bošnjački alim i učenjak. Iako sam više godina pratio njegov naučni rad ne mogu tvrditi da će biti lahko istražiti i valorizirati njegovu obimnu i izvanrednu naučnu zaostavštinu. Dug naš je velik prema ovom skromnom čovjeku i respektabilnom učenjaku, posebno pojedinaca koji su se bavili naukom i istraživanjem naše bošnjačke baštine, a koje je on zadužio svojom pomoći hizmet čineći nauci. Hfz. Mahmud-ef. Traljić bio mi je profesor kiraeta na postdiplomskom studiju na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu i ostaće mi u sjećanju po svojoj dobroti, širokogrudnosti i autoritativnosti.
Biografija
Hfz. Mahmud-ef. Traljić je rođen 28. aprila 1918. godine u uglednoj sarajevskoj porodici. Nakon završene osnovne škole primljen je na školovanje u Gazi Husrev-begovu medresu, a po završetku iste upisao se u Višu islamsku šerijatsko-teološku školu u Sarajevu 1940., na kojoj je diplomirao 1944. godine. Po okončanju studija zapošljava se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, u kojoj radi do 1947. U istom periodu obnašao je dužnost profesora u Gazi Husrev-begovoj ženskoj medresu i bio imam u sarajevskoj džamiji Sinan Vojvoda Hatun na Vratniku.
Njegova uspješna karijera istraživača, profesora i imama nasilno je prekinuta hapšenjem u junu 1947., da bi brzo iza toga u montiranom komunističkom procesu mnogim drugim bošnjačkim alimima, učenjacima i uglednim ljudima i on bio osuđen na dugogodišnju robiju. On je suđen i osuđen u grupi u kojoj su bili: Kasim-ef. Dobrača, Derviš-ef. Korkut, dr. Jusuf Tanović, dr. Kasim Turković, dr. Salih Udžvarić, Abdullah-ef. Dervišević, Ibrahim Karalić, Muharem Avdihodžić, Hasan Avdić, Mustafa Hebović i Hasan-ef. Ljevaković. Osuđen je na zatvorsku kaznu od 10 godina, a odležao je devet godina i osam mjeseci. Iz zatvora je izašao u januaru 1957. godine.

Zahvaljujući poznanstvu Hamdije Kreševljakovića sa Brankom Čulićem, hfz. Mahmud-ef. Traljić se zapošljava u Narodnu i univerzitetsku biblioteku BiH u Sarajevu, u odjeljenje specijalističke zbirke. Na tom mjestu je proveo 27 godina, odakle je otišao u mirovinu 1984. godine. Za to vrijeme je, istovremeno obnašao dužnost imama u Ćurčića Jahja- pašinoj džamiji u Sarajevu, u kojoj je čuvao mihrab do 1996., kada ga je počela popuštati snaga. Dugi niz godina je počasno obnašao dužnosti nazira u Gazi Husrev-begovom vakufu te devrihana, džuzhana i sahibi- nokte u Gazi Husrev-begovoj džamiji.
Od 1987. pa do 1992. godine bio je profesor kiraeta na Fakultetu islamskih nauka, a kada je otvoren postdiplomski studij postao je profesor istog predmeta postdiplomcima. U tom svojstvu je dočekao svoje preseljenje u vječnost.
Zadnje dvije godine svoga života hfz. Mahmud-ef. Traljić nije izlazio iz svoje kuće jer mu je zdravlje sve više slabilo. Svoju plemenitu dušu predao je u milost njezinom plemenitom Gospodaru u subotu 28. decembra 2002. godine. Dženaza mu je klanjana pred Gazi Husrev-begovom džamijom, kom prilikom je slovo o ovom bošnjačkom velikanu održao Reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH prof. dr. Mustafa-ef. Cerić.
Spušten je u mezar u nedjelju, 29. decembra 2002. u haremu Ćurčića Jahja-pašine džamije u Čurčića mahali, preko puta njegove kuće, u prisustvu mnogobrojnih uglednika, prijatelja i poštovalaca.
Hafizova trilogija o kulturnoj historiji Bošnjaka
Više stotina bibliografskih jedinica u obimnoj i bogatoj bibliografiji radova hafiza Mahmud-ef. Traljića svjedoče da je živio svoj život plodno, radno i dostojanstveno. Njega su njegova djela nadživjela. Što je zapisao jedan putopisac kada je došao u jedno čudno mjesto i čitao hronograme na nišanima njihovih merhuma: “Živio sam dva dana”, pisalo je na jednom, “živio sam sedam dana”, pisalo je na drugom, “nisam uopće živio”, pisalo je na trećem... Začuđen, upitao je prvog prolaznika, kako je moguće da ovdje ljudi tako malo žive? On mu je odgovorio: “Mi računamo da živimo samo onoliko dana u kojima uradimo djela koja će nas nadživjeti.”
Doista, hafiz Mahmud-ef. Traljić svojim plodnim radom je postigao ono što ga čini nama uzorom i primjerom samoprijegornog praktičnog vjernika, naučnika i istraživača koji je obilježio svoje doba i sebe svojim djelima u tom vremenu. Mnogobrojni njegovi radovi jesu jedinstveni po svojoj temi i predmetu, jer ih je on jedini mogao napisati budući da je događaje rekonstuisao po svome briljantnom sjećanju i pamćenju. U teškom vremenu kroz koje je prošao, rame uz rame sa hadži Mehmed-ef. Handžićem, Kasim-ef. Dobračom i drugima, doima me jedna preporuka koju mu je dao Mehmed-ef.: “Ne piši! Sada se mnogo šta ne piše. Pamti!” Zahvaljujući njegovoj bistrini kojom ga je obdario Allah, dž.š., jakoj memoriji koju mu je još više pospješivao i čuvao hifz Kur’ana, mogao je, htio i napisao sjećanja sa neprocjenjivim podacima o ljudima i institucijama islama i Bošnjaka u Bosni. Na našu sreću, Hafizova svijest o važnosti zapisanog sjećanja, agilnost, čestitost i vanredna pismenost darovala nam je zlata vrijedne knjige i radove bez kojih je nezamislivo istraživanje islamske i kulturne baštine Bošnjaka. Njegova trilogija iz ove oblasti osigurala mu je trajno mjesto u kulturnoj povijesti Bosne:
1. Istaknuti Bošnjaci  (prvo izdanje: Zagreb, 1994., 191 str. i drugo dopunjeno i prošireno izdanje: El-Kalem, 1998., 345 str.,
2. Mali podsjetnik značajnih datuma islamske prošlosti Bošnjaka, El-Kalem, Sarajevo, 1996., 152 str.)
3. Iz kulturne historije Bošnjaka, Travnik, 1999., 363 str.
Hafiz Traljić, kao rijetko ko u našem narodu uviđao je potrebu da se o znamenitim ljudima, događajima i institucijama napiše slovo i time sačuva uspomena na njih. Ovaj njegov napor, htijenje i duševna potreba očita je na stranicama njegove spomenute trilogije i drugih radova koje jeza života objavio.
Hifz
Postao je nosilac časnog zvanja hafizu-l-Kur’ana još dok je bio učenik Medrese, 1935. godine. Njegov muhaffiz je bio poznati sarajevski alim hfz. Mustafa-ef. Mujezinović, otac Mehmeda-ef. Mujezinovića. Tokom polaganja hifza pred komisijom hafiza dnevno je učio po tri džuza Kur’an-i kerima. Istovremeno je išao na nastavu i bio ispitivan u razredu od svojih profesora iz raznih nastavnih predmeta. Hifz se tada tretirao privatnom stvari onih koji ga uče i nisu budućim hafizima davane nikakve olakšice, niti stimulacija.
Hafiz Mahmud-ef. Traljić je doživio da bude najstariji hafiz te među najistaknutijim i najuglednijim hafizima u Bosni i na Balkanu. On je bio muhaffiz mnogim našim današnjim hafizima. Izveo je 14 hafiza kako je to sam potvrdio u sehurskoj emisiji na Radiju Faderacije BiH uz ramazan 01. decembra 2002. godine. Do pred svoju smrt je bio nezaobilazan član Komisije za preslušavanje novih hafiza i dugo vremena njezin predsjednik. Svojim odnosom prema ovom časnom poslu postavio je standard i pravila za učenje hifza i dolazak do zvanja hafiza Kur’ana.
Povjesničar bošnjačke kulture
Od svojih studentskih dana razvijao je i unapređivao svoje spisateljske i istraživačke sposobnosti. Bio je historičar bošnjačke kulture i izvanredan bibliograf, revnosan učesnik i svjedok autentičnih zbivanja u duhovnom životu Bosne i Bošnjaka. I sam žrtva nasilja nad bošnjačkom duhovnošću u vremenu instaliranja druge Jugoslavije kada su nasilno presječeni najvažniji tokovi izvorne bošnjačke tradicije i kulture, hafiz Mahmud-ef. Traljić je kao naučnik, istraživač i pisac istrajao u prezentiranju i afirmiranju kulturnih vrijednosti Bošnjaka.
Vjerovatno je dugi niz godina bio najbolji poznavalac povijesti naših institucija i znamenitih Bošnjaka. On ne samo da je o tome pisao već je sve to u pamćenju pohranjeno imao.
Teško je danas dati odgovor na brojna pitanja u vezi sa ulogama koje su imale neke institucije Islamske zajednice i bošnjačkog naroda, pogotovo što se o tome nije dovoljno pisalo niti je dokumentacija sačuvana. Za nas je sasvim značajno doći do tačnih historijskih podataka o svim našim ljudima, ali i o institucijama. U tom traganju jako je značajno doći do istine otkrivanjem tačnih podataka o ukupnom našem naslijeđu. Dva su puta: otkrivanjem originalne dokumentacije i bilježenjem i kazivanjem savremenika. To su značajni koraci u izgradnji svijesti naroda koji će ga svakim svojim djelićem i elementom čuvati od zaborava, gajiti mu ponos, poticati ga i podsjećati na nešto što je sudbinski važno za njegovu budućnost.
Ono što je Hafiz napisao jeste rekonstrukcija podataka o nekoliko značajnih institucija i mnogih istaknutih ljudi iz bošnjačke prošlosti koje su imali snažan pečat i ulogu u osvješćivanju naroda i njegovom osposobljavanju za život i budućnost.
Ogledalo kulturnoga, vjerskoga i svakog drugog nivoa razvijenosti jednoga naroda jesu njegove kulturne i odgojno-obrazovne institucije. Stoga je za naš podrobniji uvid u stanje jednog dijela obrazovnog sistema važno u Bosni i iščitavanje Hafizovog djela Iz kulturne historije Bošnjaka.
Hafiz je na sebi svojstven način predano istražujući podastro čitateljima ove knjige vrlo precizne podatke koje neće moći zaobići budući istraživači odgojno-obrazovnoga sistema naše zemlje iz vremena koje ona prati. To se posebno odnosi na Gazi Husrev-begovu medresu, a naročito na stanje u njoj nakon donošenja Pravilnika iz 1925. godine kojim je ova odgojno- obrazovna ustanova stupnjevana na srednji i viši rang, s ciljem preustroja obrazovnih institucija u skladu sa zahtjevima vremena i potrebama muslimana. Taj viši stupanj Gazi Husrev-begove medrese - Alijja, bio je u rangu fakulteta prema mišljenju akademika Hamdije Kreševljakovića, kojega citira hafiz Mahmud-ef Traljić. Hafiz u ovoj svojoj knjizi proučava i Gazi Husrev-begovu biblioteku i Mekteb-i nuvvab, stavljajući akcenat na njihov doprinos u obrazovanju Bošnjaka i razvoja ovoga muslimanskog evropskog naroda na svim poljima. No, kako se da zaključiti na stranicama ove knjige, sve te institucije su nosili vanredni pojedinci o kojima je Hafiz u svojim knjigama pisao i dao vlastitu ocjenu njihovog rada, čuvajući tako spominjane velikane od zaborava.
Moje prijateljstvo sa Hafizom
Sa Hafizom se poznajem od 1981. godine kada sam došao na rad u Starješinstvo IZ BiH, Hrvatske i Slovenije u Sarajevo. Povremeno smo se viđali i u radu raznih komisija zajedno učestvovali. Bolje poznanstvo će brzo uslijediti kada je rješenjem predsjednika Starješinstva dr. Ahmeda Smajlovića, formirana služba za islamska istraživanja, dokumentaciju i informacije, u kojoj se počeo razvijati centar Islamske zajednice za dokumentaciju. To je bilo krajem 1981. godine. Za odlaganje dokumentacije osigurana je posebna prostorija i napravljeni duboki plakari sa fajlovima za razvrstavanje prikupljene građe. Dr. Muhamed Hadžijahić je ranije napisao klasifikacionu shemu (august 1980.) i počelo se sa sakupljanjem građe. U ovoj ekipa su bili: hfz. Mahmud Traljić, dr. Muhamed Hadžijahić, Ismet Bušatlić, Džemal Salihspahić i Muharem Omerdić. Shema je određivala raspored građe u tri velike oblasti: personalna imena, geografski pojmovi i ostali pojmovi. Primjerak te sheme čuvam u svojoj biblioteci. Bila je sakupljena ogromna i vrijedna građa. Mlađi su učili od starijih. Odlaskom dr. Smajlovića sa dužnosti predsjednika Starješinstva ekipa je prestala sa radom, a sakupljena bogata dokumentacija je bačena u stari papir. Kada je dr. Hadžijahić vidio kako se to baca u kamion rekao je Hafizu da kada umre u listovima IZ-e o njemu niko ništa ne smije pisati. Hfz. Traljić me nazvao telefonom i prenio mi njegov vasijjet. Kad je već Doktor bio teško bolestan sa Ismetom Bušatlićem sam ga posjetio. Pitao sam ga je li odustao od svog zahtjeva koga je saopćio Hafizu, ali mi je odlučno ponovio svoju raniju odluku. Kad je na bolji svijet preselio dr. Hadžijahić, Hafiz me je nazvao i zaželio da me vidi. U razgovoru je istaknuo skori izlazak Anala GH biblioteke i napomenuo dr. Hadžijahićevu odluku. Ona je kao emanet bila na nama dvojici. Pitao me hoću li sa njim dijeliti dio odgovornosti za prekršenu doktorovu odluku da on u Analima napiše nešto o njemu. Prihvatio sam prijedlog nadajući se da će nam taj veliki čovjek halaliti na Sudnjem danu. Hafiz je, potom, napisao u Analima prelijep tekst o svom velikom prijatelju. Ovu priču navodim u namjeri da ukažem na dvije stvari vezane za Hafiza: prvo, njegovo insistiranje da Islamska zajednica ima svoj dokumentacioni centar čija će arhiva imati važnu ulogu u istraživačkim projektima, u čemu je njegova zasluga najveća, uspio je u toj nakani i za nekoliko godina sakupljeno je i u uloške razvrstano više hiljada primjeraka dragocjene građe; drugo, vođenje računa o detaljima, kao što je bila želja dr. Hadžijahićeva i njezino smirivanje na način kako je rečeno naprijed.
Kada sam došao u Gazi Husrev-begovu biblioteku na dužnost direktora u njezinom fondu periodike nisam zatekao časopis El-Hidaje, jer su je ranije “posudili” organi državne bezbjednosti kad su zatvorili Muharem-ef. Hasanbegovića, tada na dužnosti glavnog imama u Goraždu. Tražiti od njih da se to vrati bila je pogibelj, pa sam se požalio Hafizu i tražio savjet. “Nemoj”, rekao mi je on, “već napiši oglas u Preporodu i traži ko ima da pokloni ili proda, a ja i ti ćemo raditi da se svi brojevi saberu.” Nije proteklo puno vremena a svi brojevi El-Hidaje su bili u policama Biblioteke. Volio je ovu Biblioteku i često u nju svraćao. U jednoj prilici razgovarao sam sa njim o normiranju rada u obradi rukopisa. Rekao je kao iskusan bibliotekar i naučni radnik: “Norma bi trebala biti tri kodeksa dnevno.” To sam rekao kolegama koji su radili na tim poslovima i oni su prihvatili njegov stav i posao se veoma dinamizirao. U rezultatima kolektiva ove Biblioteke ima velikih njegovih zasluga. Posebna mu je zasluga za mnogobrojna uvakufljavanja i poklone knjigama, rukopisima i namjenskih donacijama.
Bio je dostojanstven kao rijetko ko. Bio je prepoznatljiv po urednom i skromnom odijevanju. Jednom prilikom mi je ispričao: “Kad sam završio Medresu, otac mi je rekao: - Nemoj hodati gologlav! - Od tada kapu nisam skidao.” Uvijek je bio s kapom na glavi, a blâgo je prigovarao što se klanja i uči Kur’an gologlav. Na ispitu prilikom polaganja hifza novih hafiza nije dao da se učenje Kur’an-i kerima sluša bez kape. Isto tako, džuzhani u Gazi Husrev-begovoj džamiji su svoj džuz učili pokrivene glave dok je on bio Sahib-i nokta. Smatrao je to našom tradicijom i znakom poštovanja prema namazu i kiraetu Allahove Knjige.
Bilo malo, bilo mnogo, za njega je tuđe bilo nepoznanica. Pričao mi je da, dok je radio u Narodnoj i nacionalnoj biblioteci u Sarajevu, nikada svojoj kući iz kancelarije nije ponio niti jedan list papira, ni olovku, ni gumicu, a kamoli nešto vrednije.
Opisati njegovu narav mogao bih ovim riječima: vedar, nasmijan, odrješit, otvoren, direktan, konkretan, uvjerljiv, povjerljiv, bez zadnjih misli, sa vlastitim stavovima... Dešavale su se mnoge promjene u političkom i vjerskom životu u Sarajevu, u čemu je bilo mnogo podvala i nečasnih radnji među rivalskim stranama, ali u tim intrigama Hafiz nikada nije učestvovao. Za mnoge ljude tražilo se njegovo mišljenje. Ako je imao pozitivan stav govorio je otvoreno, a ako nije prešutio bi...
Njegova supruga Naila-hanuma mi je pričala da se u životu samo dva puta od nje odvajao. Jednom je išao u Beograd a jednom u Skoplje, oba puta kao referent na naučnim skupovima.
On se svikao pamćenju onoga što ga je interesiralo, a bio je još i hafiz, tako da se pretvorio u živi izvor znanja i podataka. Mnogi diplomski i magistarski radovi nastajali su primanjem uputstava o izvorima od Hafiza. Bio je inspirator mnogim naučnim skupovima i učesnik u njima. Dugogodišnji je učesnik na akademijama “Šebi-arusa” te referent na njima, a nakon smrti šejha Fejzullah-ef. Hadžibajrića i njezin moderator i organizator.
Oči njegove duše bile su pronicljive, iako mu se u pozne godine njegove životne dobi smanjio vid. Snažna i blistava memorija, zahvaljujući daru Božijem, inteligenciji, urednom islamskom životu, mirnoj kućnoj atmosferi i hifzu Kur’an-i kerima, činila ga je rudnikom znanja i informacija.
Oslabljenost njegovog tijela nije utjecala da mu “misao i znanje bude u punom cvatu” što bi rekao Seneka. Njegovo znanje nije više ništa stiskalo, bio je potpuno slobodan i otvoren, u što sam se lično uvjerio dva mjeseca prije njegovog preseljenja. Moralni napredak i svoj naučni uzlet mnogi su doživjeli zahvaljujući druženju sa Hafizom.
On, kao i dr. Hadžijahić uputili su me u metodologiju istraživanja, odabira, sortiranja i čuvanja građe, kao i formiranje vlastitog arhiva iz područjâ svoga interesovanja. “Ovo će te uvijek činiti spremnim za pisanje, za predavanja i javne nastupe”, govorili su. Hafiz je uvijek afirmirao dinamiku kod mladih, razvijao težnju za islam, za Bosnu, za čuvanje svoje tradicije... Bio je talentovani vizionar i znao se opredjeljivati za prave vrijednosti. Svojim ugledom i znanjem bio je cijenjen učitelj i uzor većem dijelu današnjih intelektualaca u Sarajevu koji proučavaju islam i bosansku tradiciju. Bio je živa enciklopedija. Kao niko od svojih savremenika pamtio je podatke o ljudima i događajima.
Po onome što znam o Hafizu to je bio jedan vrli dostojanstvenik, gospodin i mudar alim. Kako su hafizi elita Ummeta, ja mislim da je on bio pročelnik te elite kod nas u Bosni. Bio je jedan fini i skromni musliman, iskren prijatelj, mudar savjetnik i prijatan sagovornik. Imao sam sreću čestog druženja sa njim. Posebno što je on u lancu mojih učitelja pred kojima sam i od kojih sam učio. Pred njegovu smrt na par mjeseci dugo smo razgovarali u njegovoj kući. Više stvari mi je ispričao koje sam zabilježio. Evo, dok ovo pišem gledam te bilješke. Da to nisam zabilježio otišlo bi sa njim nepovratno. U njegovom slučaju, doista, može se razumjeti Poslanikov, a.s., hadis kada je rekao: “Smrt alima je kao smrt naroda!” Zaista je Hafiz iza sebe ostavio veliko dobro. Sva sjećanja ljudi na njega su pozitivna. To nije lahko, jer život je težak a kontakti sa ljudima su puni iskušenja. O njegovom životu i radu trebaju pisati oni koji su ga poznavali kako bi se od zaborava sačuvalo što više detalja vezanih za njegovo ime.
Rahmetullahi ‘alejhi rahmeten wasi‘ah!

Šejh Šehid Mehmed ef. Hafizović

Hafiz Halid ef. Hadžimulić

Hafiz Halid ef. Hadžimulić
Preporod, 15 Januar 2011 – Aziz Kadribegović

U razgovoru koji smo smo za naš list vodili sa hadži hafizom Halidom Hadžimulićem oktobra mjeseca 1994., kada se još ni izbliza nije nagoviještavao ishod srpskohrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu, pored niza savjeta i uputa posebno našim borcima da ne klonu duhom te da Allah, dž. š., daje pobjedu čvrstim muminima, dobili smo jednu njegovu zanimljivu opservaciju odnosno (pri)sjećanje, koje, evo koristim za početak ovog teksta, a koji ispisujem u trenucima pred samu dženazu ovom našem merhumu.

Iako je tadašnji razgovor bio upriličen u povodu njegove hiljadite hutbe u Carevoj džamiji u Sarajevu, koju je nešto ranije održao, hafiz Hadžimulić nam je i ovo kazao:

“Posebne su mi drage i u najljepšoj uspomeni ostale mukabele koje sam kao dječak učio u mahalskim džamijama za žene zajedno sa svojim drugovima, vršnjacima koji su kao jedan tim učili te mukabele pod vodstvom svoga muhafiza h. Mustafa ef. Kovača (Mujezinovića) u slijedeće tri džamije: Buzadži h. Hasan džamija na Logavijinom sokaku, Ramazan 1923. (april), Arabi Džedid džamija (Karpuzov sokak), Ramazan 1924. (mart-april), Vekil-Harč džamija (Hadžijska), Ramazan, 1925. godine (mart). Da navedem kao najljepšu uspomenu i sjećanje na te tri mukabele – imena tih dječaka, koji su, pod vodstvom Kovača, učili te mukabele: hfz Mustafa ef. Kovač (kasnije Mujezinović) imam Hadžijske džamije i prvi muallim Gazi Husrevbegova mekteba, hfz. Ibrahim ef. Zahirović, kasnije imam Ferhadija džamije u Banja Luci, hfz Akif ef. Handžić, kasnije imam Državne bolnice (ubijen 1945.), hfz. Ibrahim ef. Trebinjac, kasnije profesor Gazi Husrevbegove medrese i Islamskog teološkog fakulteta (umro 1982.), hfz. Osman Merhemić, sin hadži Muhjage Merhemića, poslije studija u Kairu nastanio se u Londonu gdje i danas živi (rahmetlija, op. A.K.), hfz. Ibrahim Proho, najbolji hafiz u Bosni, kasnije imam Careve džamije i medževvid Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu (umro 1968. godine), hafiz Mustafa Sahadžić, kasnije imam i hatib Gazi Husrevbegove džamije (iza Sabrije), sada u mirovini ali ipak radi i vrši dužnost hatiba u džamiji Mimar Sinan na Golobarcu i pomoćnik šejha Sinanove tekije u 84. godini života (i on je merhum, op. A.K.), hfz Halid Hadžimulić, sin Ali ef. i Aiša hanume, rođen 1915. imam i hatib Careve džamije i bibliotekar Gazi Husrevbegove biblioteke, učenik Kasim ef. Dobrače.”

Uzme li se u obzir da je hafiz Hadžimulić tada imao jedva osam godina, a već je učio hifz odnosno bio pri kraju, ali ga nije dovršio (dovršit će ga nakon 40 godina, l963.), ono što posebno fascinira jeste ta lahkoća sjećanja osamdesetogodišnjaka, preciznost i pouzdanost njegovog izričaja, te obasjanost “najljepšom uspomenom” – učenjem mukabela u mahalskim džamijama za žene, zajedno sa njegovim vršnjacima, jednom sjajnom generacijom budućih alima, hodža i hafiza, koji su, možemo sasvim komotno kazati, svojim duhom (svojim edebom, svojim ahlakom) obasjavali minulo stoljeće i uspostavljali neke od osnovnih parametara ili koordinata našeg življenja u vjeri i sa vjerom. Svi su oni, svaki na svoj način, bili svjedoci i (su)kreatori svoga vremena, ljudi koji su i nadahnjivali i pokretali, i poučavali i (sami) učili, te vlastitim primjerom pokazivali kako se hoda malen (a velik) ispod zvijezda, na putu svoga Gospodara. Pa iako su mnogi od njih još davno postali dio naše povijesti pa i dio našeg iskustva, Milostivi Gospodar je htio da se u hafizu Hadžimuliću, sve do današnjeg dana, kao nekoj vrsti posljednjeg izdanka, na veoma evidentan način, sukusiraju pa i multipliciraju brojne vrline te (njegove) generacije, da ih on nosi i pronosi, ostavljajući ne samo dubok trag u vremenu, već, što je osobito značajno, prenoseći mladim generacijama pouku i poruku kako prošlosti tako i sadašnjosti odnosno, ako Bog da, budućnosti.

O hafizu Hadžimuliću će se, nesumnjivo, govoriti sa različitih aspekata i u različitim povodima, jer je njegova ličnost, kao svojevrsna riznica vremena, bila ne samo višeslojna i kompleksna u najljepšem smislu riječi, a istovremeno i veoma jednostavna i prijemčiva (taj, činilo se nije mogao odbiti čak ni one koji su s njim očigledno manipulirali na najdrskiji način) nataložena iskustvom, kaljena kroz brojna iskušenja, natopljena saburom i svim onim tihim i nenametljivim osvajanjem svakog onoga ko mu je prilazio s poštenim namjerama. Ovaj tekst stoga nema namjeru ni da govori o njegovom doprinosu na izradi prvih kataloga rukopisnog blaga Gazi Husrevbegove biblioteke (zajedno sa Kasim ef. Dobračim, kojeg on, u brojnim prilikama, sa posebnim ponosom naziva svojim učiteljem!), ni o njegovom radu u Vakufskoj direkciji, odnosno njegovim muallimsko-imamsko-hatibskim doprinosom (samo u Carevoj džamiji u Sarajevu kao glavnim imam i hatib skoro trideset godina), kako u mektebima tako i u brojnim mahalskim džamijama, njegovim mukabelama u velikim sarajevskim čaršijskim džamijama, te, osobito u poznim godinama, preuzimanje od Fejzulah ef. Hadžibajrića prevođenje i tumačenje Rumijeve Mesnevije, kao i sve silne aktivnosti u radu s mladima, učenicima, sufijama, svima onima koji su u njemu nalazili svojevrsnu inspiraciju, pa, nerijetko i povod i razlog da se odreknu dotadašnjeg (bizarnog, stereotipnog) života i sasvim posvete onome što je zračilo i značilo iz riječi i ponašanja hafiza Hadžimulića. Masovna dženaza kakvu, po svjedočenjima najstarijih Sarajlija, nisu imali ni reisu-l-uleme Selejman ef. Kemura ni Naim ef. Hadžiabdić (iako su njihove dženaze imale neku vrstu “institucionalnog” karaktera i podrazumijevale prostor bivše Jugoslavije), najbolje je svjedočanstvo ugleda ovog, kako to istaknu reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić, jednog od posljednjih duhovnih velikana koji su obilježili proteklo stoljeće.

Moja namjera je, i neka mi to čitaoci ne zamjere što u kontekst jednog tako veličanstvenog životnog opusa našeg rahmetlije unosim neke lične momente (kad ću ako ne sad!), da na ovom mjestu kažem kako sam i ja bio jedno vrijeme učenik hafiz ef. Halida Hadžimulića, zajedno sa Huseinom Živaljem, u onom periodu kada je pokrenut “Preporod” i kada se Islamska zajednica bila otvorila prema mladim ljudima, pored ostalog otvarajući prostorije u sadašnjoj zgradi, u njenom prizemlju, za njihovo sastajanje i njihove buduće aktivnosti.

Kako smo i ja i Husein Živalj pripadali onoj generaciji koja je išla u mekteb dok oni nisu bili pozatvarani, to je razumljivo što je naše znanje arapskog hurufata bilo praktično nikakvo, jer i ono što smo znali usljed dugogodišnjeg školskog ateističkog drila smo bili zaboravili, te je naš mekteb postala kuća hafiza Fadila Porče, prijatelja i “druga” (tako su se nazivali) hafiza Hadžimulića, u kojoj smo mi, iz noći u noć, uz učitelja hafiza Hadžimulića “ulazili u Kur’an”.

I to hoću da podvučem, znajući da taj naš primjer nije ni usamljen, ni jedini, već da je hafiz Hadžimulić imao na stotine sličnih misija (pored onih zvaničnih, službenih), kako sa mladima, tako i sa onima koji (poput nas) i nisu bili baš u cvijetu mladosti. Hoću da na ovom mjestu zabilježim tu atmosferu svakonoćnih susreta, tu njegovu skromnost, taj gotovo ženski stid, posebnu neki uviđavnost, obazrivost, dolazak u tuđu kuću, bojazan da nas bilo čime ne povrijedi, skoro kao izvinjenje što NAS poučava, što nas vraća na put s kojega smo bili ako ne skrenuli, a ono podobro zabasali u životno trnje. I u svemu tome hoću da naglasim, moram da naglasim strpljivost (osobina što nam gotovo svima na današnjem vaktu nedostaje), beskrajnu strpljivost, bez ikada podignutog tona ili bilo kakve druge reakcije koja bi ukazivala da (u mnogim momentima) i nismo bili učenici kakvi smo trebali biti…

Iz tih dana (odnosno uglavnom noći) iz tih brojnih susreta ostali su, kod mene i kod Husa, Kur’ani sa potpisom hafiza Halid ef. Hadžimulića, kao svjedočanstvo o završenom kursu…ali i kao svjedočanstvo o ljudima satkanim od dobrote, od milosti, od svih onih najljepših niti vjere i poštenja koje jedan musliman može imati. I da(va)ti (nesebično) drugima.

Život i djelo Šejha Mustafe efendije Čolića

U Bosni, od vremena feth-a pa do današnjih dana, djelovao je i radio veliki broj učenjaka relevantnih u cjelini za islamski svijet, među kojima je bio i veliki broj živih sufija - učitelja naše duhovnosti. Neki su djelovali usmenom riječju, a neki i usmenom i pisanom.

U skupinu prvih možemo ubrojiti (XV stoljeće) šejha Ajni Dedu (p. 866/1461-2.), šejha Šemsi Dedu (p. 866/1461-2.), (XVI stoljeće) šejha Hamzu Balija Orlovića (p. 981/1573-4.), (XVII stoljeće) šejha Ibrahima Bistrigiju (p. 1665.), (XVIII stoljeće) Husejn-babu Zukića (p. 1799.), (XIX stoljeće) šejha Mejli-babu (p. 1853/4.), šejha Hasan-babu Hadžimejlića (p. 1898/99.), (XX stoljeće) šejha Omera Paloša (p. 1925.), šejha hafiza Husni efendiju Numanagića (p. 1931.), šejha Džemila Numanagića (p. 1954.), šejha hafiza Muharema Lemeša (p. 1955.), šejha Halid efendiju Salihagića (p. 1993.), šejhove iz porodice Hadžimejlić, šejha Šefika Alića i dr.
U pročelju druge skupine je (XVI stoljeće) Alauddin Ali-dede (p. 1598.), (XVII stoljeće) šejh Abdullah Bošnjak (p. 1644.), šejh Ahmed Mujezinović (p. 1686.), šejh Hasan Kaimija (p. 1691.), (XVIII stoljeće) šejh Fevzi Mostarac (p. 1747.), šejh Abdullah Salahuddin el-Uššaki Salahi (p. 1782.), (XIX stoljeće) šejh Abdur-Rahman Sirrija (p. 1846/47.), šejh Ilhami-baba Žepčak (p. 1821.), i mnogi drugi.
Tu su i naši savremenici šejh Fejzullah Hadžibajrić (p. 1990.), Abdullah efendija Čelebić (p. 1992.), šejha hafiz Mustafa efendija Mujić (p. 1999.), šejh Mustafa efendija Čolić (p. 2003.), šejh Zakir Bektić (p. 2005.), šejh Salih efendija Ibrišević, Ismail Ahmetagić, hafiz Halid efendija Hadžimulić, imam Midhat efendija Čelebić, hafiz Mehmed Karahodžić i dr.
Pored ovih sufijskih učitelja u novije vrijeme i naši intelektualci izučavaju tesavvufsku misao i učenje. Prije svih mislimo na profesora Džemala Ćehajića, profesora Ismeta Kasumovića, profesora Rusmira Mahmutćehajića i profesora Rešida Hafizovića.
Šejh Mustafa efendija Čolić je jedna od najblistavijih zvijezda našeg duhovnog neba. Najbolji svjedok toga jeste njegov životni put, te njegova djela i radovi koje je ostavio iza sebe.
Životni put uvaženog šejha (u daljem tekstu Šejh Čolić ili samo Šejh), na intelektualnom planu, bio je jako plodan. On je iza sebe ostavio veliki broj autorskih djela, prijevoda i komentarisanih prijevoda. Do sada je objavljeno preko dvadeset naslova, a još skoro toliki broj u rukopisima i priprema čeka na objavljivanje. Pored toga Šejh je bio učesnik na nekoliko znanstvenih skupova na kojima je predstavio svoje referate.
Do sada, na našem jeziku, nije objavljena čak ni jedna studija o njemu i o njegovom radu. Primarnim naučnim značajem ovog istraživanja smatram aktueliziranje i produbljivanje interesa za ovu značajnu ličnost naše duhovnosti, njegove radove i prijevode, a samim time i za njegovu tesavvufsku misao i naučavanje.
Što se tiče Šejhovih radova, prema našim uvidima, do danas je 31 ugledao svjetlo dana.

Životni put šejha Mustafe efendije Čolića

Rana mladost i obrazovanje

Šejh Mustafa efendija Čolić rođen je u Istočnoj Bosni, 1. marta, 1921. godine / 20. džumadel-uhraa, 1339. hidžretske godine, u selu Pločnik, naselju Sokolovići, kod Sokolca, između Romanije i Devetaka. Po tadašnjem teritorijalnom ustroju ta oblast pripadala je srezu Rogatica. Otac mu se zvao Šaćir, a majka Devlija, rođena Smajić. Početno osnovno i vjersko obrazovanje stekao je u rodnom mjestu.
Za šest godina, pred četvoricom muallima, savladao je u Mektebu sve ilmihale koji su se u to vrijeme izučavali: Tuhfetul-ihvan, Bidajetu-l-inas i Fikhu-l-'ibadat. Znao ih je skoro napamet. U porodičnoj kući još kao dječak predvodio je džemat u noćnim namazima.
Osnovnu školu završio je sa Demkom Andelić, među osamdesetero srpske djece. Zajedno sa njim izjasnio se da je po nacionalnoj pripadnosti Turčin. Učitelj Dubljević im je kazao da su "Srbi muslimanske vere". Kako je bio najbolji učenik oba učitelja, jednog Srbijanca drugog Hrvata, osobito su ga pazili. Samo jedan puta je kažnjen i to kada je iz bukvara iščupao kraljevu sliku.
Nakon što je položio prijemni ispit za Šerijatsku gimnaziju, nekako pred početak nastave ozlijedio se sjekirom. Razbolio se od trovanja krvi čije će liječenje potrajati mjesec dana. Nakon ozdravljenja amidža Bećiraga upisuje ga u Merhemića medresu u Sarajevu.
Dva mjeseca poslije, amidža, po savjetu travničkog kadije, prebacuje ga u reformisanu Elči Ibrahim-pašinu medresu (Fevziju) u kojoj je bilo još slobodnih mjesta. Nakon polaganja specijalnog ispita upisuje se u nanovo opremljenu Medresu sa dobro uređenim internatom.
Bio je odličan učenik tako da je drugi i treći razred Medrese završio za samo jednu godinu. Uoči samog drugog svjetskog rata završio je školovanje u Medresi sa dvadeset i šest petica i jednom četvorkom u završnom svjedočanstvu. Bio je najbolji učenik svoje generacije.

Imamski posao i prvi muhadžirluk

Nakon povratka kući, po babinom naređenju, odlazi u selo Rijeka, džemat Podžeplje gdje će kod babinog daidže klanjati teravih-namaz. Kako je u Podžeplju bila sagrađena nova džamija ostaje da radi kao imam i muallim. 26. januara 1941. godine dekretom Ulema medžlisa u Sarajevu postavljen je za muallima-namještenika u džematu Podžeplje (srez Rogatica). Ovaj dekret će mu biti kasniji uručen. Tu ostaje osam mjeseci i završava jednu hatmu sa četrdesetero djece. Zatim odlazi kući radi odmora. Tu, kod roditelja, 1941. zatiče ga "srpski ustanak".
Iste godine, u dvadesetoj godini njegova života, u mjesecu julu majka mu umire od upale pluća. Četnici mu ubijaju oba djeda, oca, dva brata, amidže, daidže i drugu bližu rodbinu. Dvije sestre su mu žive zapaljene u kući. Amidžinca koja je to posmatrala iz obližnje štale, sa dvije preostale sestre, ostat će u životu i to će mu kasnije kazivati. Rahmetullahi alejhim edžmein. U intervjuu za Preporod 1996. za svoje najbliže srodnike kazat će: "Svi moji preci pobijeni su od strane Srba zbog kelimei-šehadeta."
Nakon povlačenja domobrana iz Rogatice pred četničko-partizanskim upadima odlazi preko Goražda, Foče, Kalinovika i Mostara za Sarajevo. Zajedno sa drugim muhadžirima smješta se u prepune prostorije Gazi Husrev-begove medrese, otprilike u mjesecu oktobru, iste godine.
14. novembra, 1941. godine, pred Kurban-bajram, otac Abdulaha Konjicije, Ibrahimaga odvodi ga iz Sarajeva da bude imam u džematu Ostružnica, kod Fojnice. Pedeset i jednu godinu poslije, 14. novembra, 1992. godine, Šejh će ponovo kao muhadžir doći na isto područje.
Iz tog džemata javlja se pismeno Ulema medžlisu u Sarajevo: "Izbjegao sam prije pet mjeseci od četničko-komunističkih bandi iz mjesta službovanja preko Goražda, Foče, Mostara u Sarajevo." Iste godine dobio je dva dekreta o postavljenju: prvi za džemat u Podžeplju, a drugi za džemat Voljevac-Ostružnica. Dekretom Ulema medžlisa od 28. marta 1942. godine postavljen je za imama i muallima u džematu Voljevac-Ostružnica. 24. novembra 1945. godine novim dekretom produžava mu se rad kao imama i muallima u istom džematu.
U Ostružnici ostaje desetak godina. Pored imamskog posla, nakon završenog rata, bio je predsjednik i knjigovođa mjesne zadruge. Tu se upoznaje sa mladim intelektualcem Halid-efendijom Salihagićem koji će postati njegovim nerazdvojnim drugom na putu duhovnog usavršavanja.

Ulazak u tarikat

U vremenskom periodu, između 1945. i 1949. godine, Mustafa-efendija postaje derviš. Ispočetka je oklijevao. Međutim, upoznavanje sa mladim intelektualcem Halidom Salihagićem bilo je presudno, tako da se ova dva tragaoca za istinom, u najpoletnijim godinama svoga života, u istom mjesecu podervišuju. Prvi kod šejha derviša Rizvan efendije Bodovije, a drugi kod šejha Džemil efendije Numanagića. Pred smrt šejh Rizvan idžazetnamom će promovisati Mustafa efendiju u šejha i svoga halifu - nasljednika.
Jednu večer, u isto vrijeme, stižu im pismena rješenja od strane Sreza Fojnica za raspored na administrativne poslove u samom Srezu. Bez prethodnog dogovora, obojica odbijaju rješenja i vraćaju ih po predsjedniku mjesne zajednice.
Odmah nakon toga Mustafa-efendija odlazi u "kovačnicu novih ljudi - JNA" na odsluženje vojnog roka u trajnu od dvije godine, a Halid-efendija na prisilni rad od mjesec dana na Romaniju.
Po povratku obavlja imamsku dužnost u dvije gradske džamije u Fojnici. Dekretom Ulema medžlisa od 17. januara 1952. godine premješten je za imama i hatiba džemata Atik-džamije u Fojnici. Na lični zahtjev 03. juna 1954. godine postavljen je za imama i hatiba Šaban-efendijine džamije, također, u Fojnici.
U tim godinama "vrućeg i hladnog rata" pored spomenutih šejhova upoznat će i šejha Hadžimejlić Abdullatif efendiju i šejha hafiza Muharem efendiju Lemeša. Družio se i sa kadijom Gačo hafiz Muhamedom, sa Hadžimejlić hafiz Ćazimom, kao i sa svim mjesnim imamima.

Boravak u Jajcu

17. ramazana, 1955. godine Šejh seli u Jajce gdje je postavljen za imama, hatiba i muallima džamije Esme-sultanije. Radeći kao imam, u različitim vremenskim periodima, bio je sekretar Udruženja ilmijje, glavni imam, predsjednik Odbora islamske zajednice i član Republičkog i Vrhovnog Sabora IVZ-e u SFRJ.
Nakon što je Vrhovno starješinstvo službeno zabranilo da imami nose ahmedije i džubbeta osim za vrijeme obavljanja vjerskih obreda Šejh se pismenom molbom obraća reisu-l-ulemi da on bude izuzet. Međutim, 25. juna 1962. godine dobija odbijenicu.
Sve vrijeme je bio pod prismotrom organa državne bezbjednosti i njihovih pomagača. Zbog obavljanja javnih vjerskih obreda osuđivan je novčanim globama i zatvorskim kaznama.
Šejh je svjedočenjem znanja i produhovljenosti kod imama i običnih ljudi stekao nazivi "muderris", tj. profesor, učitelj. To je izazvalo ljubomoru i zavist, pa je protiv njega upućena neosnovana pritužba. Tri mjeseca poslije, odgovarajući na nju predsjednik Starješinstva Naim-ef. Hadžiabdić napisat će podnosiocima tužbe: "Mustafa-ef. spada među naše najvrjednije imame."
03. februara, 1966. godine unaprijeđen je, od strane tadašnjih organa islamske zajednice, u vjersko-prosvjetnog referenta (glavni imam) Odbora IVZ Jajce. Tu dužnost obavlja do 02. marta, 1977. godine. Sve vrijeme, a i nakon toga, obavlja dužnost imama, hatiba i muallima u džamiji Esme-sultanije.
Pišući o tom periodu Šejhovog rada Muharem ef. Omerdić kaže: "Sa Muderrisom, kako sam ga i sam oslovljavao, poznajem se od 1965. godine. On je bio ahbab moga dede i babe. Tri godine sam zaredom dolazio na ramazansku praksu na njegov teren. To su nezaboravni trenuci moga života. Učio me je o onome što do tada nisam čuo. Njegovo ponašanje kao hodže učenicima je ulijevalo ljubav prema imamskom pozivu. Bio je ponosan na svoju službu i svoj rad. Onako, džovadli, lijep, ponosit i zdrav postao je slika i prilika mnogim softama kakvi bi trebali biti sutra u ovoj odgovornoj službi. Volio je islam, medresu i softe. Prije na desetak godina nego što će Islamska zajednica pokrenuti akciju za ubiranje zekata i sadeka fitra za medresu on je to aktuelizirao u Jajcu. Njegova objašnjenja zašto to tako treba biti i danas su aktuelna. Moji kontakti su ostali sa njim do njegova preseljenja. Uvijek mi je davao podršku i podsticao moj rad. To je činio i prema drugima."
Ibrahim efendija Babić svjedoči da je rahmetli Šejh bio jako tolerantan, da nije provodio nikakve represije ili nametao neke stege bilo porodici, bilo svojim kolegama kao glavni imam. S druge strane bio je jako principijelan prema sebi. Prije puštanja brade svaki dan se brijao, brkovi su mu uvijek bili uredni, svake sedmice se podšišavao, nikada iz kuće nije izašao bez svijetle košulje skopčane do pod vrat, sa kapom i u sakou, čak i ljeti. Zadnju paru koju je imao davao bi prosjaku, nikad se ne obazirući na to ko je i šta je taj prosjak. Kasnije je pustio bradu i nosio je šejhovski tadž. Volio je da se šali, ali nikada vulgarno i uvijek bi, i iz šale, izvlačio neku pouku. U svojim nastupima i svome predstavljanju islama bio je jako širok, tako da je odstupao od stereotipa toga vremena. Nastojao je da ljudima olakšava, da im učini lijepim vjeru i omili Dragog Boga. Imame je voli bezrezervno, sa punim srcem, i to nije nimalo skrivao. Čak je govorio, prema hadisu, da ako su iko evlije (Allahovi odabranici) toga vremena onda su to imami, jer svojom javnom pojavom na dženazama, u džubama i ahmedijama, podsjećali su na smrt, na ahiret, a samim time i na Allaha. Svi koji su živjeli u tom periodu znaju šta znači moralna podrška nekome ko je tretiran kao građanin drugog reda.
Jednom je savjetovao Ibrahim efendiju: "Svaki hadis kojeg pročitaš ili čuješ, ako možeš da izvršiš njegovu poruku obavi je makar jedan puta u životu, zbog Pejgambera, sallallahu alejhi ve selleme."
Pored velike širokogrudnosti, Šejh je bio izuzetno hrabar kada je to bilo potrebno. Jedne prilike dok je bio glavni imam kada su došli policijski inspektori Šejh se na njih izvikao tako da su to čuli svi na hodniku, prisjeća se Ibrahim efendija. Vikao je: "Vi od mene pravite neprijatelja ovog naroda i ove države, od mene kome su četnici poklali i pobili svu najbližu porodicu. Vi ste neprijatelji ove države i među vam će se pojaviti oni koji će je srušiti."

Penzionisanje i drugi muhadžirluk

Šejh je penzionisan 31. marta 1987. godine, nakon više od 45 godina provedenih u mihrabu.
Od penzionisanja pa do rata Šejh je odlazio jedan ili dva puta mjesečno u Carevo Polje, mjesto u blizini Jajca, gdje se u jednoj privatnoj kući održavao sedmični halka-zikr. One sedmice kada bi dolazio Šejh iza ikindije se učila Evradi-fethijja, sura el-Feth, Jasin i el-Mulk. Poslije akšam namaza učio bi se zajednički zikr, a poslije toga Šejh bi se obraćao prisutnima.
1992. godine, nakon četničke okupacije, napušta sa svojim džematlijama Jajce. Ljudi su kupili ono najnužnije, a on je ponio sa sobom nekoliko kartonskih kutija svojih rukopisa i nešto knjiga. 14. novembra stiže u Kaćune kod Busovače.

Boravak u Visokom i povratak Najvećem Dostu (Er-Refikul-E'ala)

1995. godine Šejh se preselio u Visoko gdje će ostati sve do povrataka Najvećem Dostu.
Od dolaska u Visoko, skoro da nije bilo dana, kada neko nije bio u posjeti kod Šejha. Od političara, privrednika, muftija, imama, derviša, bivših džematlija i običnih ljudi. Sama Šejhova pojava bila je događaj za ljude koji ga prvi put vide. Do pred kraj života Šejh je neumorno i satima govorio sa svojim sabesjednicima. Svi su ostajali intelektualno ili duhovno razoružani, a ujedno bogatiji novim zaključcima i spoznajama. Ostatak vremena, u ovom periodu, provodio je u redigovanju svojih rukopisa i njihovoj pripremi za štampu. Prije štampanja neke knjige Šejh je imao običaj, u krugu simpatizera, i posjetioca čitati tekstove koje je spremao za štampu.
5. maja, 2004. godine/16. rebiul-evvela, 1425. hidžretske godine, u 84. godini života Šejh je preselio na bolji svijet. Rahmetullahi ‘alejhi rahmeten vasi'aten.
U Visokom Šejhu su hizmetili, pomagali i dali veliki doprinos objavljivanju i promociji rezultata Šejhovog duhovnog puta i intelektualnog rada sin Ahmed, snaha Jasminka, Sejid efendija Đozić, Jasna Skopljak i dr. Također, značajan doprinos dali su i brojni sponzori.
Šejh je stupio u brak sa Belkisa-hanumom, rođ. Babić, iz Rogatice 1948. godine. Njihovi potomci su sin Mehmedalija (r. 1954.), kćerka Fatima (r. 1955.), i sin Ahmed (r. 1956.), zatim petero unučadi: od Mehmedalije Vedad, od Fatime Lejla i Husejn i od Ahmeda Selma i Selman.
Danas se, u Jajcu - gradu u kojem je Šejh Čolić proveo skoro svoj cijeli radni vijek - nalazi ulica sa imenom Šejh Mustafe ef. Čolića.