Hafiz Halid ef. Hadžimulić

Hafiz Halid ef. Hadžimulić
Preporod, 15 Januar 2011 – Aziz Kadribegović

U razgovoru koji smo smo za naš list vodili sa hadži hafizom Halidom Hadžimulićem oktobra mjeseca 1994., kada se još ni izbliza nije nagoviještavao ishod srpskohrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu, pored niza savjeta i uputa posebno našim borcima da ne klonu duhom te da Allah, dž. š., daje pobjedu čvrstim muminima, dobili smo jednu njegovu zanimljivu opservaciju odnosno (pri)sjećanje, koje, evo koristim za početak ovog teksta, a koji ispisujem u trenucima pred samu dženazu ovom našem merhumu.

Iako je tadašnji razgovor bio upriličen u povodu njegove hiljadite hutbe u Carevoj džamiji u Sarajevu, koju je nešto ranije održao, hafiz Hadžimulić nam je i ovo kazao:

“Posebne su mi drage i u najljepšoj uspomeni ostale mukabele koje sam kao dječak učio u mahalskim džamijama za žene zajedno sa svojim drugovima, vršnjacima koji su kao jedan tim učili te mukabele pod vodstvom svoga muhafiza h. Mustafa ef. Kovača (Mujezinovića) u slijedeće tri džamije: Buzadži h. Hasan džamija na Logavijinom sokaku, Ramazan 1923. (april), Arabi Džedid džamija (Karpuzov sokak), Ramazan 1924. (mart-april), Vekil-Harč džamija (Hadžijska), Ramazan, 1925. godine (mart). Da navedem kao najljepšu uspomenu i sjećanje na te tri mukabele – imena tih dječaka, koji su, pod vodstvom Kovača, učili te mukabele: hfz Mustafa ef. Kovač (kasnije Mujezinović) imam Hadžijske džamije i prvi muallim Gazi Husrevbegova mekteba, hfz. Ibrahim ef. Zahirović, kasnije imam Ferhadija džamije u Banja Luci, hfz Akif ef. Handžić, kasnije imam Državne bolnice (ubijen 1945.), hfz. Ibrahim ef. Trebinjac, kasnije profesor Gazi Husrevbegove medrese i Islamskog teološkog fakulteta (umro 1982.), hfz. Osman Merhemić, sin hadži Muhjage Merhemića, poslije studija u Kairu nastanio se u Londonu gdje i danas živi (rahmetlija, op. A.K.), hfz. Ibrahim Proho, najbolji hafiz u Bosni, kasnije imam Careve džamije i medževvid Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu (umro 1968. godine), hafiz Mustafa Sahadžić, kasnije imam i hatib Gazi Husrevbegove džamije (iza Sabrije), sada u mirovini ali ipak radi i vrši dužnost hatiba u džamiji Mimar Sinan na Golobarcu i pomoćnik šejha Sinanove tekije u 84. godini života (i on je merhum, op. A.K.), hfz Halid Hadžimulić, sin Ali ef. i Aiša hanume, rođen 1915. imam i hatib Careve džamije i bibliotekar Gazi Husrevbegove biblioteke, učenik Kasim ef. Dobrače.”

Uzme li se u obzir da je hafiz Hadžimulić tada imao jedva osam godina, a već je učio hifz odnosno bio pri kraju, ali ga nije dovršio (dovršit će ga nakon 40 godina, l963.), ono što posebno fascinira jeste ta lahkoća sjećanja osamdesetogodišnjaka, preciznost i pouzdanost njegovog izričaja, te obasjanost “najljepšom uspomenom” – učenjem mukabela u mahalskim džamijama za žene, zajedno sa njegovim vršnjacima, jednom sjajnom generacijom budućih alima, hodža i hafiza, koji su, možemo sasvim komotno kazati, svojim duhom (svojim edebom, svojim ahlakom) obasjavali minulo stoljeće i uspostavljali neke od osnovnih parametara ili koordinata našeg življenja u vjeri i sa vjerom. Svi su oni, svaki na svoj način, bili svjedoci i (su)kreatori svoga vremena, ljudi koji su i nadahnjivali i pokretali, i poučavali i (sami) učili, te vlastitim primjerom pokazivali kako se hoda malen (a velik) ispod zvijezda, na putu svoga Gospodara. Pa iako su mnogi od njih još davno postali dio naše povijesti pa i dio našeg iskustva, Milostivi Gospodar je htio da se u hafizu Hadžimuliću, sve do današnjeg dana, kao nekoj vrsti posljednjeg izdanka, na veoma evidentan način, sukusiraju pa i multipliciraju brojne vrline te (njegove) generacije, da ih on nosi i pronosi, ostavljajući ne samo dubok trag u vremenu, već, što je osobito značajno, prenoseći mladim generacijama pouku i poruku kako prošlosti tako i sadašnjosti odnosno, ako Bog da, budućnosti.

O hafizu Hadžimuliću će se, nesumnjivo, govoriti sa različitih aspekata i u različitim povodima, jer je njegova ličnost, kao svojevrsna riznica vremena, bila ne samo višeslojna i kompleksna u najljepšem smislu riječi, a istovremeno i veoma jednostavna i prijemčiva (taj, činilo se nije mogao odbiti čak ni one koji su s njim očigledno manipulirali na najdrskiji način) nataložena iskustvom, kaljena kroz brojna iskušenja, natopljena saburom i svim onim tihim i nenametljivim osvajanjem svakog onoga ko mu je prilazio s poštenim namjerama. Ovaj tekst stoga nema namjeru ni da govori o njegovom doprinosu na izradi prvih kataloga rukopisnog blaga Gazi Husrevbegove biblioteke (zajedno sa Kasim ef. Dobračim, kojeg on, u brojnim prilikama, sa posebnim ponosom naziva svojim učiteljem!), ni o njegovom radu u Vakufskoj direkciji, odnosno njegovim muallimsko-imamsko-hatibskim doprinosom (samo u Carevoj džamiji u Sarajevu kao glavnim imam i hatib skoro trideset godina), kako u mektebima tako i u brojnim mahalskim džamijama, njegovim mukabelama u velikim sarajevskim čaršijskim džamijama, te, osobito u poznim godinama, preuzimanje od Fejzulah ef. Hadžibajrića prevođenje i tumačenje Rumijeve Mesnevije, kao i sve silne aktivnosti u radu s mladima, učenicima, sufijama, svima onima koji su u njemu nalazili svojevrsnu inspiraciju, pa, nerijetko i povod i razlog da se odreknu dotadašnjeg (bizarnog, stereotipnog) života i sasvim posvete onome što je zračilo i značilo iz riječi i ponašanja hafiza Hadžimulića. Masovna dženaza kakvu, po svjedočenjima najstarijih Sarajlija, nisu imali ni reisu-l-uleme Selejman ef. Kemura ni Naim ef. Hadžiabdić (iako su njihove dženaze imale neku vrstu “institucionalnog” karaktera i podrazumijevale prostor bivše Jugoslavije), najbolje je svjedočanstvo ugleda ovog, kako to istaknu reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić, jednog od posljednjih duhovnih velikana koji su obilježili proteklo stoljeće.

Moja namjera je, i neka mi to čitaoci ne zamjere što u kontekst jednog tako veličanstvenog životnog opusa našeg rahmetlije unosim neke lične momente (kad ću ako ne sad!), da na ovom mjestu kažem kako sam i ja bio jedno vrijeme učenik hafiz ef. Halida Hadžimulića, zajedno sa Huseinom Živaljem, u onom periodu kada je pokrenut “Preporod” i kada se Islamska zajednica bila otvorila prema mladim ljudima, pored ostalog otvarajući prostorije u sadašnjoj zgradi, u njenom prizemlju, za njihovo sastajanje i njihove buduće aktivnosti.

Kako smo i ja i Husein Živalj pripadali onoj generaciji koja je išla u mekteb dok oni nisu bili pozatvarani, to je razumljivo što je naše znanje arapskog hurufata bilo praktično nikakvo, jer i ono što smo znali usljed dugogodišnjeg školskog ateističkog drila smo bili zaboravili, te je naš mekteb postala kuća hafiza Fadila Porče, prijatelja i “druga” (tako su se nazivali) hafiza Hadžimulića, u kojoj smo mi, iz noći u noć, uz učitelja hafiza Hadžimulića “ulazili u Kur’an”.

I to hoću da podvučem, znajući da taj naš primjer nije ni usamljen, ni jedini, već da je hafiz Hadžimulić imao na stotine sličnih misija (pored onih zvaničnih, službenih), kako sa mladima, tako i sa onima koji (poput nas) i nisu bili baš u cvijetu mladosti. Hoću da na ovom mjestu zabilježim tu atmosferu svakonoćnih susreta, tu njegovu skromnost, taj gotovo ženski stid, posebnu neki uviđavnost, obazrivost, dolazak u tuđu kuću, bojazan da nas bilo čime ne povrijedi, skoro kao izvinjenje što NAS poučava, što nas vraća na put s kojega smo bili ako ne skrenuli, a ono podobro zabasali u životno trnje. I u svemu tome hoću da naglasim, moram da naglasim strpljivost (osobina što nam gotovo svima na današnjem vaktu nedostaje), beskrajnu strpljivost, bez ikada podignutog tona ili bilo kakve druge reakcije koja bi ukazivala da (u mnogim momentima) i nismo bili učenici kakvi smo trebali biti…

Iz tih dana (odnosno uglavnom noći) iz tih brojnih susreta ostali su, kod mene i kod Husa, Kur’ani sa potpisom hafiza Halid ef. Hadžimulića, kao svjedočanstvo o završenom kursu…ali i kao svjedočanstvo o ljudima satkanim od dobrote, od milosti, od svih onih najljepših niti vjere i poštenja koje jedan musliman može imati. I da(va)ti (nesebično) drugima.