Hfz. Mahmud ef. Traljić

HFZ. MAHMUD-EF. TRALJIĆ (1918.-2002.); tekst napisao Muharem ef. Omerdić; objavljeno u Analima GHB Biblioteke Knjiga XXIII-XIX


Hafiz Mahmud-ef. Traljić je vanredni bošnjački alim i učenjak. Iako sam više godina pratio njegov naučni rad ne mogu tvrditi da će biti lahko istražiti i valorizirati njegovu obimnu i izvanrednu naučnu zaostavštinu. Dug naš je velik prema ovom skromnom čovjeku i respektabilnom učenjaku, posebno pojedinaca koji su se bavili naukom i istraživanjem naše bošnjačke baštine, a koje je on zadužio svojom pomoći hizmet čineći nauci. Hfz. Mahmud-ef. Traljić bio mi je profesor kiraeta na postdiplomskom studiju na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu i ostaće mi u sjećanju po svojoj dobroti, širokogrudnosti i autoritativnosti.
Biografija
Hfz. Mahmud-ef. Traljić je rođen 28. aprila 1918. godine u uglednoj sarajevskoj porodici. Nakon završene osnovne škole primljen je na školovanje u Gazi Husrev-begovu medresu, a po završetku iste upisao se u Višu islamsku šerijatsko-teološku školu u Sarajevu 1940., na kojoj je diplomirao 1944. godine. Po okončanju studija zapošljava se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, u kojoj radi do 1947. U istom periodu obnašao je dužnost profesora u Gazi Husrev-begovoj ženskoj medresu i bio imam u sarajevskoj džamiji Sinan Vojvoda Hatun na Vratniku.
Njegova uspješna karijera istraživača, profesora i imama nasilno je prekinuta hapšenjem u junu 1947., da bi brzo iza toga u montiranom komunističkom procesu mnogim drugim bošnjačkim alimima, učenjacima i uglednim ljudima i on bio osuđen na dugogodišnju robiju. On je suđen i osuđen u grupi u kojoj su bili: Kasim-ef. Dobrača, Derviš-ef. Korkut, dr. Jusuf Tanović, dr. Kasim Turković, dr. Salih Udžvarić, Abdullah-ef. Dervišević, Ibrahim Karalić, Muharem Avdihodžić, Hasan Avdić, Mustafa Hebović i Hasan-ef. Ljevaković. Osuđen je na zatvorsku kaznu od 10 godina, a odležao je devet godina i osam mjeseci. Iz zatvora je izašao u januaru 1957. godine.

Zahvaljujući poznanstvu Hamdije Kreševljakovića sa Brankom Čulićem, hfz. Mahmud-ef. Traljić se zapošljava u Narodnu i univerzitetsku biblioteku BiH u Sarajevu, u odjeljenje specijalističke zbirke. Na tom mjestu je proveo 27 godina, odakle je otišao u mirovinu 1984. godine. Za to vrijeme je, istovremeno obnašao dužnost imama u Ćurčića Jahja- pašinoj džamiji u Sarajevu, u kojoj je čuvao mihrab do 1996., kada ga je počela popuštati snaga. Dugi niz godina je počasno obnašao dužnosti nazira u Gazi Husrev-begovom vakufu te devrihana, džuzhana i sahibi- nokte u Gazi Husrev-begovoj džamiji.
Od 1987. pa do 1992. godine bio je profesor kiraeta na Fakultetu islamskih nauka, a kada je otvoren postdiplomski studij postao je profesor istog predmeta postdiplomcima. U tom svojstvu je dočekao svoje preseljenje u vječnost.
Zadnje dvije godine svoga života hfz. Mahmud-ef. Traljić nije izlazio iz svoje kuće jer mu je zdravlje sve više slabilo. Svoju plemenitu dušu predao je u milost njezinom plemenitom Gospodaru u subotu 28. decembra 2002. godine. Dženaza mu je klanjana pred Gazi Husrev-begovom džamijom, kom prilikom je slovo o ovom bošnjačkom velikanu održao Reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH prof. dr. Mustafa-ef. Cerić.
Spušten je u mezar u nedjelju, 29. decembra 2002. u haremu Ćurčića Jahja-pašine džamije u Čurčića mahali, preko puta njegove kuće, u prisustvu mnogobrojnih uglednika, prijatelja i poštovalaca.
Hafizova trilogija o kulturnoj historiji Bošnjaka
Više stotina bibliografskih jedinica u obimnoj i bogatoj bibliografiji radova hafiza Mahmud-ef. Traljića svjedoče da je živio svoj život plodno, radno i dostojanstveno. Njega su njegova djela nadživjela. Što je zapisao jedan putopisac kada je došao u jedno čudno mjesto i čitao hronograme na nišanima njihovih merhuma: “Živio sam dva dana”, pisalo je na jednom, “živio sam sedam dana”, pisalo je na drugom, “nisam uopće živio”, pisalo je na trećem... Začuđen, upitao je prvog prolaznika, kako je moguće da ovdje ljudi tako malo žive? On mu je odgovorio: “Mi računamo da živimo samo onoliko dana u kojima uradimo djela koja će nas nadživjeti.”
Doista, hafiz Mahmud-ef. Traljić svojim plodnim radom je postigao ono što ga čini nama uzorom i primjerom samoprijegornog praktičnog vjernika, naučnika i istraživača koji je obilježio svoje doba i sebe svojim djelima u tom vremenu. Mnogobrojni njegovi radovi jesu jedinstveni po svojoj temi i predmetu, jer ih je on jedini mogao napisati budući da je događaje rekonstuisao po svome briljantnom sjećanju i pamćenju. U teškom vremenu kroz koje je prošao, rame uz rame sa hadži Mehmed-ef. Handžićem, Kasim-ef. Dobračom i drugima, doima me jedna preporuka koju mu je dao Mehmed-ef.: “Ne piši! Sada se mnogo šta ne piše. Pamti!” Zahvaljujući njegovoj bistrini kojom ga je obdario Allah, dž.š., jakoj memoriji koju mu je još više pospješivao i čuvao hifz Kur’ana, mogao je, htio i napisao sjećanja sa neprocjenjivim podacima o ljudima i institucijama islama i Bošnjaka u Bosni. Na našu sreću, Hafizova svijest o važnosti zapisanog sjećanja, agilnost, čestitost i vanredna pismenost darovala nam je zlata vrijedne knjige i radove bez kojih je nezamislivo istraživanje islamske i kulturne baštine Bošnjaka. Njegova trilogija iz ove oblasti osigurala mu je trajno mjesto u kulturnoj povijesti Bosne:
1. Istaknuti Bošnjaci  (prvo izdanje: Zagreb, 1994., 191 str. i drugo dopunjeno i prošireno izdanje: El-Kalem, 1998., 345 str.,
2. Mali podsjetnik značajnih datuma islamske prošlosti Bošnjaka, El-Kalem, Sarajevo, 1996., 152 str.)
3. Iz kulturne historije Bošnjaka, Travnik, 1999., 363 str.
Hafiz Traljić, kao rijetko ko u našem narodu uviđao je potrebu da se o znamenitim ljudima, događajima i institucijama napiše slovo i time sačuva uspomena na njih. Ovaj njegov napor, htijenje i duševna potreba očita je na stranicama njegove spomenute trilogije i drugih radova koje jeza života objavio.
Hifz
Postao je nosilac časnog zvanja hafizu-l-Kur’ana još dok je bio učenik Medrese, 1935. godine. Njegov muhaffiz je bio poznati sarajevski alim hfz. Mustafa-ef. Mujezinović, otac Mehmeda-ef. Mujezinovića. Tokom polaganja hifza pred komisijom hafiza dnevno je učio po tri džuza Kur’an-i kerima. Istovremeno je išao na nastavu i bio ispitivan u razredu od svojih profesora iz raznih nastavnih predmeta. Hifz se tada tretirao privatnom stvari onih koji ga uče i nisu budućim hafizima davane nikakve olakšice, niti stimulacija.
Hafiz Mahmud-ef. Traljić je doživio da bude najstariji hafiz te među najistaknutijim i najuglednijim hafizima u Bosni i na Balkanu. On je bio muhaffiz mnogim našim današnjim hafizima. Izveo je 14 hafiza kako je to sam potvrdio u sehurskoj emisiji na Radiju Faderacije BiH uz ramazan 01. decembra 2002. godine. Do pred svoju smrt je bio nezaobilazan član Komisije za preslušavanje novih hafiza i dugo vremena njezin predsjednik. Svojim odnosom prema ovom časnom poslu postavio je standard i pravila za učenje hifza i dolazak do zvanja hafiza Kur’ana.
Povjesničar bošnjačke kulture
Od svojih studentskih dana razvijao je i unapređivao svoje spisateljske i istraživačke sposobnosti. Bio je historičar bošnjačke kulture i izvanredan bibliograf, revnosan učesnik i svjedok autentičnih zbivanja u duhovnom životu Bosne i Bošnjaka. I sam žrtva nasilja nad bošnjačkom duhovnošću u vremenu instaliranja druge Jugoslavije kada su nasilno presječeni najvažniji tokovi izvorne bošnjačke tradicije i kulture, hafiz Mahmud-ef. Traljić je kao naučnik, istraživač i pisac istrajao u prezentiranju i afirmiranju kulturnih vrijednosti Bošnjaka.
Vjerovatno je dugi niz godina bio najbolji poznavalac povijesti naših institucija i znamenitih Bošnjaka. On ne samo da je o tome pisao već je sve to u pamćenju pohranjeno imao.
Teško je danas dati odgovor na brojna pitanja u vezi sa ulogama koje su imale neke institucije Islamske zajednice i bošnjačkog naroda, pogotovo što se o tome nije dovoljno pisalo niti je dokumentacija sačuvana. Za nas je sasvim značajno doći do tačnih historijskih podataka o svim našim ljudima, ali i o institucijama. U tom traganju jako je značajno doći do istine otkrivanjem tačnih podataka o ukupnom našem naslijeđu. Dva su puta: otkrivanjem originalne dokumentacije i bilježenjem i kazivanjem savremenika. To su značajni koraci u izgradnji svijesti naroda koji će ga svakim svojim djelićem i elementom čuvati od zaborava, gajiti mu ponos, poticati ga i podsjećati na nešto što je sudbinski važno za njegovu budućnost.
Ono što je Hafiz napisao jeste rekonstrukcija podataka o nekoliko značajnih institucija i mnogih istaknutih ljudi iz bošnjačke prošlosti koje su imali snažan pečat i ulogu u osvješćivanju naroda i njegovom osposobljavanju za život i budućnost.
Ogledalo kulturnoga, vjerskoga i svakog drugog nivoa razvijenosti jednoga naroda jesu njegove kulturne i odgojno-obrazovne institucije. Stoga je za naš podrobniji uvid u stanje jednog dijela obrazovnog sistema važno u Bosni i iščitavanje Hafizovog djela Iz kulturne historije Bošnjaka.
Hafiz je na sebi svojstven način predano istražujući podastro čitateljima ove knjige vrlo precizne podatke koje neće moći zaobići budući istraživači odgojno-obrazovnoga sistema naše zemlje iz vremena koje ona prati. To se posebno odnosi na Gazi Husrev-begovu medresu, a naročito na stanje u njoj nakon donošenja Pravilnika iz 1925. godine kojim je ova odgojno- obrazovna ustanova stupnjevana na srednji i viši rang, s ciljem preustroja obrazovnih institucija u skladu sa zahtjevima vremena i potrebama muslimana. Taj viši stupanj Gazi Husrev-begove medrese - Alijja, bio je u rangu fakulteta prema mišljenju akademika Hamdije Kreševljakovića, kojega citira hafiz Mahmud-ef Traljić. Hafiz u ovoj svojoj knjizi proučava i Gazi Husrev-begovu biblioteku i Mekteb-i nuvvab, stavljajući akcenat na njihov doprinos u obrazovanju Bošnjaka i razvoja ovoga muslimanskog evropskog naroda na svim poljima. No, kako se da zaključiti na stranicama ove knjige, sve te institucije su nosili vanredni pojedinci o kojima je Hafiz u svojim knjigama pisao i dao vlastitu ocjenu njihovog rada, čuvajući tako spominjane velikane od zaborava.
Moje prijateljstvo sa Hafizom
Sa Hafizom se poznajem od 1981. godine kada sam došao na rad u Starješinstvo IZ BiH, Hrvatske i Slovenije u Sarajevo. Povremeno smo se viđali i u radu raznih komisija zajedno učestvovali. Bolje poznanstvo će brzo uslijediti kada je rješenjem predsjednika Starješinstva dr. Ahmeda Smajlovića, formirana služba za islamska istraživanja, dokumentaciju i informacije, u kojoj se počeo razvijati centar Islamske zajednice za dokumentaciju. To je bilo krajem 1981. godine. Za odlaganje dokumentacije osigurana je posebna prostorija i napravljeni duboki plakari sa fajlovima za razvrstavanje prikupljene građe. Dr. Muhamed Hadžijahić je ranije napisao klasifikacionu shemu (august 1980.) i počelo se sa sakupljanjem građe. U ovoj ekipa su bili: hfz. Mahmud Traljić, dr. Muhamed Hadžijahić, Ismet Bušatlić, Džemal Salihspahić i Muharem Omerdić. Shema je određivala raspored građe u tri velike oblasti: personalna imena, geografski pojmovi i ostali pojmovi. Primjerak te sheme čuvam u svojoj biblioteci. Bila je sakupljena ogromna i vrijedna građa. Mlađi su učili od starijih. Odlaskom dr. Smajlovića sa dužnosti predsjednika Starješinstva ekipa je prestala sa radom, a sakupljena bogata dokumentacija je bačena u stari papir. Kada je dr. Hadžijahić vidio kako se to baca u kamion rekao je Hafizu da kada umre u listovima IZ-e o njemu niko ništa ne smije pisati. Hfz. Traljić me nazvao telefonom i prenio mi njegov vasijjet. Kad je već Doktor bio teško bolestan sa Ismetom Bušatlićem sam ga posjetio. Pitao sam ga je li odustao od svog zahtjeva koga je saopćio Hafizu, ali mi je odlučno ponovio svoju raniju odluku. Kad je na bolji svijet preselio dr. Hadžijahić, Hafiz me je nazvao i zaželio da me vidi. U razgovoru je istaknuo skori izlazak Anala GH biblioteke i napomenuo dr. Hadžijahićevu odluku. Ona je kao emanet bila na nama dvojici. Pitao me hoću li sa njim dijeliti dio odgovornosti za prekršenu doktorovu odluku da on u Analima napiše nešto o njemu. Prihvatio sam prijedlog nadajući se da će nam taj veliki čovjek halaliti na Sudnjem danu. Hafiz je, potom, napisao u Analima prelijep tekst o svom velikom prijatelju. Ovu priču navodim u namjeri da ukažem na dvije stvari vezane za Hafiza: prvo, njegovo insistiranje da Islamska zajednica ima svoj dokumentacioni centar čija će arhiva imati važnu ulogu u istraživačkim projektima, u čemu je njegova zasluga najveća, uspio je u toj nakani i za nekoliko godina sakupljeno je i u uloške razvrstano više hiljada primjeraka dragocjene građe; drugo, vođenje računa o detaljima, kao što je bila želja dr. Hadžijahićeva i njezino smirivanje na način kako je rečeno naprijed.
Kada sam došao u Gazi Husrev-begovu biblioteku na dužnost direktora u njezinom fondu periodike nisam zatekao časopis El-Hidaje, jer su je ranije “posudili” organi državne bezbjednosti kad su zatvorili Muharem-ef. Hasanbegovića, tada na dužnosti glavnog imama u Goraždu. Tražiti od njih da se to vrati bila je pogibelj, pa sam se požalio Hafizu i tražio savjet. “Nemoj”, rekao mi je on, “već napiši oglas u Preporodu i traži ko ima da pokloni ili proda, a ja i ti ćemo raditi da se svi brojevi saberu.” Nije proteklo puno vremena a svi brojevi El-Hidaje su bili u policama Biblioteke. Volio je ovu Biblioteku i često u nju svraćao. U jednoj prilici razgovarao sam sa njim o normiranju rada u obradi rukopisa. Rekao je kao iskusan bibliotekar i naučni radnik: “Norma bi trebala biti tri kodeksa dnevno.” To sam rekao kolegama koji su radili na tim poslovima i oni su prihvatili njegov stav i posao se veoma dinamizirao. U rezultatima kolektiva ove Biblioteke ima velikih njegovih zasluga. Posebna mu je zasluga za mnogobrojna uvakufljavanja i poklone knjigama, rukopisima i namjenskih donacijama.
Bio je dostojanstven kao rijetko ko. Bio je prepoznatljiv po urednom i skromnom odijevanju. Jednom prilikom mi je ispričao: “Kad sam završio Medresu, otac mi je rekao: - Nemoj hodati gologlav! - Od tada kapu nisam skidao.” Uvijek je bio s kapom na glavi, a blâgo je prigovarao što se klanja i uči Kur’an gologlav. Na ispitu prilikom polaganja hifza novih hafiza nije dao da se učenje Kur’an-i kerima sluša bez kape. Isto tako, džuzhani u Gazi Husrev-begovoj džamiji su svoj džuz učili pokrivene glave dok je on bio Sahib-i nokta. Smatrao je to našom tradicijom i znakom poštovanja prema namazu i kiraetu Allahove Knjige.
Bilo malo, bilo mnogo, za njega je tuđe bilo nepoznanica. Pričao mi je da, dok je radio u Narodnoj i nacionalnoj biblioteci u Sarajevu, nikada svojoj kući iz kancelarije nije ponio niti jedan list papira, ni olovku, ni gumicu, a kamoli nešto vrednije.
Opisati njegovu narav mogao bih ovim riječima: vedar, nasmijan, odrješit, otvoren, direktan, konkretan, uvjerljiv, povjerljiv, bez zadnjih misli, sa vlastitim stavovima... Dešavale su se mnoge promjene u političkom i vjerskom životu u Sarajevu, u čemu je bilo mnogo podvala i nečasnih radnji među rivalskim stranama, ali u tim intrigama Hafiz nikada nije učestvovao. Za mnoge ljude tražilo se njegovo mišljenje. Ako je imao pozitivan stav govorio je otvoreno, a ako nije prešutio bi...
Njegova supruga Naila-hanuma mi je pričala da se u životu samo dva puta od nje odvajao. Jednom je išao u Beograd a jednom u Skoplje, oba puta kao referent na naučnim skupovima.
On se svikao pamćenju onoga što ga je interesiralo, a bio je još i hafiz, tako da se pretvorio u živi izvor znanja i podataka. Mnogi diplomski i magistarski radovi nastajali su primanjem uputstava o izvorima od Hafiza. Bio je inspirator mnogim naučnim skupovima i učesnik u njima. Dugogodišnji je učesnik na akademijama “Šebi-arusa” te referent na njima, a nakon smrti šejha Fejzullah-ef. Hadžibajrića i njezin moderator i organizator.
Oči njegove duše bile su pronicljive, iako mu se u pozne godine njegove životne dobi smanjio vid. Snažna i blistava memorija, zahvaljujući daru Božijem, inteligenciji, urednom islamskom životu, mirnoj kućnoj atmosferi i hifzu Kur’an-i kerima, činila ga je rudnikom znanja i informacija.
Oslabljenost njegovog tijela nije utjecala da mu “misao i znanje bude u punom cvatu” što bi rekao Seneka. Njegovo znanje nije više ništa stiskalo, bio je potpuno slobodan i otvoren, u što sam se lično uvjerio dva mjeseca prije njegovog preseljenja. Moralni napredak i svoj naučni uzlet mnogi su doživjeli zahvaljujući druženju sa Hafizom.
On, kao i dr. Hadžijahić uputili su me u metodologiju istraživanja, odabira, sortiranja i čuvanja građe, kao i formiranje vlastitog arhiva iz područjâ svoga interesovanja. “Ovo će te uvijek činiti spremnim za pisanje, za predavanja i javne nastupe”, govorili su. Hafiz je uvijek afirmirao dinamiku kod mladih, razvijao težnju za islam, za Bosnu, za čuvanje svoje tradicije... Bio je talentovani vizionar i znao se opredjeljivati za prave vrijednosti. Svojim ugledom i znanjem bio je cijenjen učitelj i uzor većem dijelu današnjih intelektualaca u Sarajevu koji proučavaju islam i bosansku tradiciju. Bio je živa enciklopedija. Kao niko od svojih savremenika pamtio je podatke o ljudima i događajima.
Po onome što znam o Hafizu to je bio jedan vrli dostojanstvenik, gospodin i mudar alim. Kako su hafizi elita Ummeta, ja mislim da je on bio pročelnik te elite kod nas u Bosni. Bio je jedan fini i skromni musliman, iskren prijatelj, mudar savjetnik i prijatan sagovornik. Imao sam sreću čestog druženja sa njim. Posebno što je on u lancu mojih učitelja pred kojima sam i od kojih sam učio. Pred njegovu smrt na par mjeseci dugo smo razgovarali u njegovoj kući. Više stvari mi je ispričao koje sam zabilježio. Evo, dok ovo pišem gledam te bilješke. Da to nisam zabilježio otišlo bi sa njim nepovratno. U njegovom slučaju, doista, može se razumjeti Poslanikov, a.s., hadis kada je rekao: “Smrt alima je kao smrt naroda!” Zaista je Hafiz iza sebe ostavio veliko dobro. Sva sjećanja ljudi na njega su pozitivna. To nije lahko, jer život je težak a kontakti sa ljudima su puni iskušenja. O njegovom životu i radu trebaju pisati oni koji su ga poznavali kako bi se od zaborava sačuvalo što više detalja vezanih za njegovo ime.
Rahmetullahi ‘alejhi rahmeten wasi‘ah!

Šejh Šehid Mehmed ef. Hafizović

Hafiz Halid ef. Hadžimulić

Hafiz Halid ef. Hadžimulić
Preporod, 15 Januar 2011 – Aziz Kadribegović

U razgovoru koji smo smo za naš list vodili sa hadži hafizom Halidom Hadžimulićem oktobra mjeseca 1994., kada se još ni izbliza nije nagoviještavao ishod srpskohrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu, pored niza savjeta i uputa posebno našim borcima da ne klonu duhom te da Allah, dž. š., daje pobjedu čvrstim muminima, dobili smo jednu njegovu zanimljivu opservaciju odnosno (pri)sjećanje, koje, evo koristim za početak ovog teksta, a koji ispisujem u trenucima pred samu dženazu ovom našem merhumu.

Iako je tadašnji razgovor bio upriličen u povodu njegove hiljadite hutbe u Carevoj džamiji u Sarajevu, koju je nešto ranije održao, hafiz Hadžimulić nam je i ovo kazao:

“Posebne su mi drage i u najljepšoj uspomeni ostale mukabele koje sam kao dječak učio u mahalskim džamijama za žene zajedno sa svojim drugovima, vršnjacima koji su kao jedan tim učili te mukabele pod vodstvom svoga muhafiza h. Mustafa ef. Kovača (Mujezinovića) u slijedeće tri džamije: Buzadži h. Hasan džamija na Logavijinom sokaku, Ramazan 1923. (april), Arabi Džedid džamija (Karpuzov sokak), Ramazan 1924. (mart-april), Vekil-Harč džamija (Hadžijska), Ramazan, 1925. godine (mart). Da navedem kao najljepšu uspomenu i sjećanje na te tri mukabele – imena tih dječaka, koji su, pod vodstvom Kovača, učili te mukabele: hfz Mustafa ef. Kovač (kasnije Mujezinović) imam Hadžijske džamije i prvi muallim Gazi Husrevbegova mekteba, hfz. Ibrahim ef. Zahirović, kasnije imam Ferhadija džamije u Banja Luci, hfz Akif ef. Handžić, kasnije imam Državne bolnice (ubijen 1945.), hfz. Ibrahim ef. Trebinjac, kasnije profesor Gazi Husrevbegove medrese i Islamskog teološkog fakulteta (umro 1982.), hfz. Osman Merhemić, sin hadži Muhjage Merhemića, poslije studija u Kairu nastanio se u Londonu gdje i danas živi (rahmetlija, op. A.K.), hfz. Ibrahim Proho, najbolji hafiz u Bosni, kasnije imam Careve džamije i medževvid Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu (umro 1968. godine), hafiz Mustafa Sahadžić, kasnije imam i hatib Gazi Husrevbegove džamije (iza Sabrije), sada u mirovini ali ipak radi i vrši dužnost hatiba u džamiji Mimar Sinan na Golobarcu i pomoćnik šejha Sinanove tekije u 84. godini života (i on je merhum, op. A.K.), hfz Halid Hadžimulić, sin Ali ef. i Aiša hanume, rođen 1915. imam i hatib Careve džamije i bibliotekar Gazi Husrevbegove biblioteke, učenik Kasim ef. Dobrače.”

Uzme li se u obzir da je hafiz Hadžimulić tada imao jedva osam godina, a već je učio hifz odnosno bio pri kraju, ali ga nije dovršio (dovršit će ga nakon 40 godina, l963.), ono što posebno fascinira jeste ta lahkoća sjećanja osamdesetogodišnjaka, preciznost i pouzdanost njegovog izričaja, te obasjanost “najljepšom uspomenom” – učenjem mukabela u mahalskim džamijama za žene, zajedno sa njegovim vršnjacima, jednom sjajnom generacijom budućih alima, hodža i hafiza, koji su, možemo sasvim komotno kazati, svojim duhom (svojim edebom, svojim ahlakom) obasjavali minulo stoljeće i uspostavljali neke od osnovnih parametara ili koordinata našeg življenja u vjeri i sa vjerom. Svi su oni, svaki na svoj način, bili svjedoci i (su)kreatori svoga vremena, ljudi koji su i nadahnjivali i pokretali, i poučavali i (sami) učili, te vlastitim primjerom pokazivali kako se hoda malen (a velik) ispod zvijezda, na putu svoga Gospodara. Pa iako su mnogi od njih još davno postali dio naše povijesti pa i dio našeg iskustva, Milostivi Gospodar je htio da se u hafizu Hadžimuliću, sve do današnjeg dana, kao nekoj vrsti posljednjeg izdanka, na veoma evidentan način, sukusiraju pa i multipliciraju brojne vrline te (njegove) generacije, da ih on nosi i pronosi, ostavljajući ne samo dubok trag u vremenu, već, što je osobito značajno, prenoseći mladim generacijama pouku i poruku kako prošlosti tako i sadašnjosti odnosno, ako Bog da, budućnosti.

O hafizu Hadžimuliću će se, nesumnjivo, govoriti sa različitih aspekata i u različitim povodima, jer je njegova ličnost, kao svojevrsna riznica vremena, bila ne samo višeslojna i kompleksna u najljepšem smislu riječi, a istovremeno i veoma jednostavna i prijemčiva (taj, činilo se nije mogao odbiti čak ni one koji su s njim očigledno manipulirali na najdrskiji način) nataložena iskustvom, kaljena kroz brojna iskušenja, natopljena saburom i svim onim tihim i nenametljivim osvajanjem svakog onoga ko mu je prilazio s poštenim namjerama. Ovaj tekst stoga nema namjeru ni da govori o njegovom doprinosu na izradi prvih kataloga rukopisnog blaga Gazi Husrevbegove biblioteke (zajedno sa Kasim ef. Dobračim, kojeg on, u brojnim prilikama, sa posebnim ponosom naziva svojim učiteljem!), ni o njegovom radu u Vakufskoj direkciji, odnosno njegovim muallimsko-imamsko-hatibskim doprinosom (samo u Carevoj džamiji u Sarajevu kao glavnim imam i hatib skoro trideset godina), kako u mektebima tako i u brojnim mahalskim džamijama, njegovim mukabelama u velikim sarajevskim čaršijskim džamijama, te, osobito u poznim godinama, preuzimanje od Fejzulah ef. Hadžibajrića prevođenje i tumačenje Rumijeve Mesnevije, kao i sve silne aktivnosti u radu s mladima, učenicima, sufijama, svima onima koji su u njemu nalazili svojevrsnu inspiraciju, pa, nerijetko i povod i razlog da se odreknu dotadašnjeg (bizarnog, stereotipnog) života i sasvim posvete onome što je zračilo i značilo iz riječi i ponašanja hafiza Hadžimulića. Masovna dženaza kakvu, po svjedočenjima najstarijih Sarajlija, nisu imali ni reisu-l-uleme Selejman ef. Kemura ni Naim ef. Hadžiabdić (iako su njihove dženaze imale neku vrstu “institucionalnog” karaktera i podrazumijevale prostor bivše Jugoslavije), najbolje je svjedočanstvo ugleda ovog, kako to istaknu reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić, jednog od posljednjih duhovnih velikana koji su obilježili proteklo stoljeće.

Moja namjera je, i neka mi to čitaoci ne zamjere što u kontekst jednog tako veličanstvenog životnog opusa našeg rahmetlije unosim neke lične momente (kad ću ako ne sad!), da na ovom mjestu kažem kako sam i ja bio jedno vrijeme učenik hafiz ef. Halida Hadžimulića, zajedno sa Huseinom Živaljem, u onom periodu kada je pokrenut “Preporod” i kada se Islamska zajednica bila otvorila prema mladim ljudima, pored ostalog otvarajući prostorije u sadašnjoj zgradi, u njenom prizemlju, za njihovo sastajanje i njihove buduće aktivnosti.

Kako smo i ja i Husein Živalj pripadali onoj generaciji koja je išla u mekteb dok oni nisu bili pozatvarani, to je razumljivo što je naše znanje arapskog hurufata bilo praktično nikakvo, jer i ono što smo znali usljed dugogodišnjeg školskog ateističkog drila smo bili zaboravili, te je naš mekteb postala kuća hafiza Fadila Porče, prijatelja i “druga” (tako su se nazivali) hafiza Hadžimulića, u kojoj smo mi, iz noći u noć, uz učitelja hafiza Hadžimulića “ulazili u Kur’an”.

I to hoću da podvučem, znajući da taj naš primjer nije ni usamljen, ni jedini, već da je hafiz Hadžimulić imao na stotine sličnih misija (pored onih zvaničnih, službenih), kako sa mladima, tako i sa onima koji (poput nas) i nisu bili baš u cvijetu mladosti. Hoću da na ovom mjestu zabilježim tu atmosferu svakonoćnih susreta, tu njegovu skromnost, taj gotovo ženski stid, posebnu neki uviđavnost, obazrivost, dolazak u tuđu kuću, bojazan da nas bilo čime ne povrijedi, skoro kao izvinjenje što NAS poučava, što nas vraća na put s kojega smo bili ako ne skrenuli, a ono podobro zabasali u životno trnje. I u svemu tome hoću da naglasim, moram da naglasim strpljivost (osobina što nam gotovo svima na današnjem vaktu nedostaje), beskrajnu strpljivost, bez ikada podignutog tona ili bilo kakve druge reakcije koja bi ukazivala da (u mnogim momentima) i nismo bili učenici kakvi smo trebali biti…

Iz tih dana (odnosno uglavnom noći) iz tih brojnih susreta ostali su, kod mene i kod Husa, Kur’ani sa potpisom hafiza Halid ef. Hadžimulića, kao svjedočanstvo o završenom kursu…ali i kao svjedočanstvo o ljudima satkanim od dobrote, od milosti, od svih onih najljepših niti vjere i poštenja koje jedan musliman može imati. I da(va)ti (nesebično) drugima.

Život i djelo Šejha Mustafe efendije Čolića

U Bosni, od vremena feth-a pa do današnjih dana, djelovao je i radio veliki broj učenjaka relevantnih u cjelini za islamski svijet, među kojima je bio i veliki broj živih sufija - učitelja naše duhovnosti. Neki su djelovali usmenom riječju, a neki i usmenom i pisanom.

U skupinu prvih možemo ubrojiti (XV stoljeće) šejha Ajni Dedu (p. 866/1461-2.), šejha Šemsi Dedu (p. 866/1461-2.), (XVI stoljeće) šejha Hamzu Balija Orlovića (p. 981/1573-4.), (XVII stoljeće) šejha Ibrahima Bistrigiju (p. 1665.), (XVIII stoljeće) Husejn-babu Zukića (p. 1799.), (XIX stoljeće) šejha Mejli-babu (p. 1853/4.), šejha Hasan-babu Hadžimejlića (p. 1898/99.), (XX stoljeće) šejha Omera Paloša (p. 1925.), šejha hafiza Husni efendiju Numanagića (p. 1931.), šejha Džemila Numanagića (p. 1954.), šejha hafiza Muharema Lemeša (p. 1955.), šejha Halid efendiju Salihagića (p. 1993.), šejhove iz porodice Hadžimejlić, šejha Šefika Alića i dr.
U pročelju druge skupine je (XVI stoljeće) Alauddin Ali-dede (p. 1598.), (XVII stoljeće) šejh Abdullah Bošnjak (p. 1644.), šejh Ahmed Mujezinović (p. 1686.), šejh Hasan Kaimija (p. 1691.), (XVIII stoljeće) šejh Fevzi Mostarac (p. 1747.), šejh Abdullah Salahuddin el-Uššaki Salahi (p. 1782.), (XIX stoljeće) šejh Abdur-Rahman Sirrija (p. 1846/47.), šejh Ilhami-baba Žepčak (p. 1821.), i mnogi drugi.
Tu su i naši savremenici šejh Fejzullah Hadžibajrić (p. 1990.), Abdullah efendija Čelebić (p. 1992.), šejha hafiz Mustafa efendija Mujić (p. 1999.), šejh Mustafa efendija Čolić (p. 2003.), šejh Zakir Bektić (p. 2005.), šejh Salih efendija Ibrišević, Ismail Ahmetagić, hafiz Halid efendija Hadžimulić, imam Midhat efendija Čelebić, hafiz Mehmed Karahodžić i dr.
Pored ovih sufijskih učitelja u novije vrijeme i naši intelektualci izučavaju tesavvufsku misao i učenje. Prije svih mislimo na profesora Džemala Ćehajića, profesora Ismeta Kasumovića, profesora Rusmira Mahmutćehajića i profesora Rešida Hafizovića.
Šejh Mustafa efendija Čolić je jedna od najblistavijih zvijezda našeg duhovnog neba. Najbolji svjedok toga jeste njegov životni put, te njegova djela i radovi koje je ostavio iza sebe.
Životni put uvaženog šejha (u daljem tekstu Šejh Čolić ili samo Šejh), na intelektualnom planu, bio je jako plodan. On je iza sebe ostavio veliki broj autorskih djela, prijevoda i komentarisanih prijevoda. Do sada je objavljeno preko dvadeset naslova, a još skoro toliki broj u rukopisima i priprema čeka na objavljivanje. Pored toga Šejh je bio učesnik na nekoliko znanstvenih skupova na kojima je predstavio svoje referate.
Do sada, na našem jeziku, nije objavljena čak ni jedna studija o njemu i o njegovom radu. Primarnim naučnim značajem ovog istraživanja smatram aktueliziranje i produbljivanje interesa za ovu značajnu ličnost naše duhovnosti, njegove radove i prijevode, a samim time i za njegovu tesavvufsku misao i naučavanje.
Što se tiče Šejhovih radova, prema našim uvidima, do danas je 31 ugledao svjetlo dana.

Životni put šejha Mustafe efendije Čolića

Rana mladost i obrazovanje

Šejh Mustafa efendija Čolić rođen je u Istočnoj Bosni, 1. marta, 1921. godine / 20. džumadel-uhraa, 1339. hidžretske godine, u selu Pločnik, naselju Sokolovići, kod Sokolca, između Romanije i Devetaka. Po tadašnjem teritorijalnom ustroju ta oblast pripadala je srezu Rogatica. Otac mu se zvao Šaćir, a majka Devlija, rođena Smajić. Početno osnovno i vjersko obrazovanje stekao je u rodnom mjestu.
Za šest godina, pred četvoricom muallima, savladao je u Mektebu sve ilmihale koji su se u to vrijeme izučavali: Tuhfetul-ihvan, Bidajetu-l-inas i Fikhu-l-'ibadat. Znao ih je skoro napamet. U porodičnoj kući još kao dječak predvodio je džemat u noćnim namazima.
Osnovnu školu završio je sa Demkom Andelić, među osamdesetero srpske djece. Zajedno sa njim izjasnio se da je po nacionalnoj pripadnosti Turčin. Učitelj Dubljević im je kazao da su "Srbi muslimanske vere". Kako je bio najbolji učenik oba učitelja, jednog Srbijanca drugog Hrvata, osobito su ga pazili. Samo jedan puta je kažnjen i to kada je iz bukvara iščupao kraljevu sliku.
Nakon što je položio prijemni ispit za Šerijatsku gimnaziju, nekako pred početak nastave ozlijedio se sjekirom. Razbolio se od trovanja krvi čije će liječenje potrajati mjesec dana. Nakon ozdravljenja amidža Bećiraga upisuje ga u Merhemića medresu u Sarajevu.
Dva mjeseca poslije, amidža, po savjetu travničkog kadije, prebacuje ga u reformisanu Elči Ibrahim-pašinu medresu (Fevziju) u kojoj je bilo još slobodnih mjesta. Nakon polaganja specijalnog ispita upisuje se u nanovo opremljenu Medresu sa dobro uređenim internatom.
Bio je odličan učenik tako da je drugi i treći razred Medrese završio za samo jednu godinu. Uoči samog drugog svjetskog rata završio je školovanje u Medresi sa dvadeset i šest petica i jednom četvorkom u završnom svjedočanstvu. Bio je najbolji učenik svoje generacije.

Imamski posao i prvi muhadžirluk

Nakon povratka kući, po babinom naređenju, odlazi u selo Rijeka, džemat Podžeplje gdje će kod babinog daidže klanjati teravih-namaz. Kako je u Podžeplju bila sagrađena nova džamija ostaje da radi kao imam i muallim. 26. januara 1941. godine dekretom Ulema medžlisa u Sarajevu postavljen je za muallima-namještenika u džematu Podžeplje (srez Rogatica). Ovaj dekret će mu biti kasniji uručen. Tu ostaje osam mjeseci i završava jednu hatmu sa četrdesetero djece. Zatim odlazi kući radi odmora. Tu, kod roditelja, 1941. zatiče ga "srpski ustanak".
Iste godine, u dvadesetoj godini njegova života, u mjesecu julu majka mu umire od upale pluća. Četnici mu ubijaju oba djeda, oca, dva brata, amidže, daidže i drugu bližu rodbinu. Dvije sestre su mu žive zapaljene u kući. Amidžinca koja je to posmatrala iz obližnje štale, sa dvije preostale sestre, ostat će u životu i to će mu kasnije kazivati. Rahmetullahi alejhim edžmein. U intervjuu za Preporod 1996. za svoje najbliže srodnike kazat će: "Svi moji preci pobijeni su od strane Srba zbog kelimei-šehadeta."
Nakon povlačenja domobrana iz Rogatice pred četničko-partizanskim upadima odlazi preko Goražda, Foče, Kalinovika i Mostara za Sarajevo. Zajedno sa drugim muhadžirima smješta se u prepune prostorije Gazi Husrev-begove medrese, otprilike u mjesecu oktobru, iste godine.
14. novembra, 1941. godine, pred Kurban-bajram, otac Abdulaha Konjicije, Ibrahimaga odvodi ga iz Sarajeva da bude imam u džematu Ostružnica, kod Fojnice. Pedeset i jednu godinu poslije, 14. novembra, 1992. godine, Šejh će ponovo kao muhadžir doći na isto područje.
Iz tog džemata javlja se pismeno Ulema medžlisu u Sarajevo: "Izbjegao sam prije pet mjeseci od četničko-komunističkih bandi iz mjesta službovanja preko Goražda, Foče, Mostara u Sarajevo." Iste godine dobio je dva dekreta o postavljenju: prvi za džemat u Podžeplju, a drugi za džemat Voljevac-Ostružnica. Dekretom Ulema medžlisa od 28. marta 1942. godine postavljen je za imama i muallima u džematu Voljevac-Ostružnica. 24. novembra 1945. godine novim dekretom produžava mu se rad kao imama i muallima u istom džematu.
U Ostružnici ostaje desetak godina. Pored imamskog posla, nakon završenog rata, bio je predsjednik i knjigovođa mjesne zadruge. Tu se upoznaje sa mladim intelektualcem Halid-efendijom Salihagićem koji će postati njegovim nerazdvojnim drugom na putu duhovnog usavršavanja.

Ulazak u tarikat

U vremenskom periodu, između 1945. i 1949. godine, Mustafa-efendija postaje derviš. Ispočetka je oklijevao. Međutim, upoznavanje sa mladim intelektualcem Halidom Salihagićem bilo je presudno, tako da se ova dva tragaoca za istinom, u najpoletnijim godinama svoga života, u istom mjesecu podervišuju. Prvi kod šejha derviša Rizvan efendije Bodovije, a drugi kod šejha Džemil efendije Numanagića. Pred smrt šejh Rizvan idžazetnamom će promovisati Mustafa efendiju u šejha i svoga halifu - nasljednika.
Jednu večer, u isto vrijeme, stižu im pismena rješenja od strane Sreza Fojnica za raspored na administrativne poslove u samom Srezu. Bez prethodnog dogovora, obojica odbijaju rješenja i vraćaju ih po predsjedniku mjesne zajednice.
Odmah nakon toga Mustafa-efendija odlazi u "kovačnicu novih ljudi - JNA" na odsluženje vojnog roka u trajnu od dvije godine, a Halid-efendija na prisilni rad od mjesec dana na Romaniju.
Po povratku obavlja imamsku dužnost u dvije gradske džamije u Fojnici. Dekretom Ulema medžlisa od 17. januara 1952. godine premješten je za imama i hatiba džemata Atik-džamije u Fojnici. Na lični zahtjev 03. juna 1954. godine postavljen je za imama i hatiba Šaban-efendijine džamije, također, u Fojnici.
U tim godinama "vrućeg i hladnog rata" pored spomenutih šejhova upoznat će i šejha Hadžimejlić Abdullatif efendiju i šejha hafiza Muharem efendiju Lemeša. Družio se i sa kadijom Gačo hafiz Muhamedom, sa Hadžimejlić hafiz Ćazimom, kao i sa svim mjesnim imamima.

Boravak u Jajcu

17. ramazana, 1955. godine Šejh seli u Jajce gdje je postavljen za imama, hatiba i muallima džamije Esme-sultanije. Radeći kao imam, u različitim vremenskim periodima, bio je sekretar Udruženja ilmijje, glavni imam, predsjednik Odbora islamske zajednice i član Republičkog i Vrhovnog Sabora IVZ-e u SFRJ.
Nakon što je Vrhovno starješinstvo službeno zabranilo da imami nose ahmedije i džubbeta osim za vrijeme obavljanja vjerskih obreda Šejh se pismenom molbom obraća reisu-l-ulemi da on bude izuzet. Međutim, 25. juna 1962. godine dobija odbijenicu.
Sve vrijeme je bio pod prismotrom organa državne bezbjednosti i njihovih pomagača. Zbog obavljanja javnih vjerskih obreda osuđivan je novčanim globama i zatvorskim kaznama.
Šejh je svjedočenjem znanja i produhovljenosti kod imama i običnih ljudi stekao nazivi "muderris", tj. profesor, učitelj. To je izazvalo ljubomoru i zavist, pa je protiv njega upućena neosnovana pritužba. Tri mjeseca poslije, odgovarajući na nju predsjednik Starješinstva Naim-ef. Hadžiabdić napisat će podnosiocima tužbe: "Mustafa-ef. spada među naše najvrjednije imame."
03. februara, 1966. godine unaprijeđen je, od strane tadašnjih organa islamske zajednice, u vjersko-prosvjetnog referenta (glavni imam) Odbora IVZ Jajce. Tu dužnost obavlja do 02. marta, 1977. godine. Sve vrijeme, a i nakon toga, obavlja dužnost imama, hatiba i muallima u džamiji Esme-sultanije.
Pišući o tom periodu Šejhovog rada Muharem ef. Omerdić kaže: "Sa Muderrisom, kako sam ga i sam oslovljavao, poznajem se od 1965. godine. On je bio ahbab moga dede i babe. Tri godine sam zaredom dolazio na ramazansku praksu na njegov teren. To su nezaboravni trenuci moga života. Učio me je o onome što do tada nisam čuo. Njegovo ponašanje kao hodže učenicima je ulijevalo ljubav prema imamskom pozivu. Bio je ponosan na svoju službu i svoj rad. Onako, džovadli, lijep, ponosit i zdrav postao je slika i prilika mnogim softama kakvi bi trebali biti sutra u ovoj odgovornoj službi. Volio je islam, medresu i softe. Prije na desetak godina nego što će Islamska zajednica pokrenuti akciju za ubiranje zekata i sadeka fitra za medresu on je to aktuelizirao u Jajcu. Njegova objašnjenja zašto to tako treba biti i danas su aktuelna. Moji kontakti su ostali sa njim do njegova preseljenja. Uvijek mi je davao podršku i podsticao moj rad. To je činio i prema drugima."
Ibrahim efendija Babić svjedoči da je rahmetli Šejh bio jako tolerantan, da nije provodio nikakve represije ili nametao neke stege bilo porodici, bilo svojim kolegama kao glavni imam. S druge strane bio je jako principijelan prema sebi. Prije puštanja brade svaki dan se brijao, brkovi su mu uvijek bili uredni, svake sedmice se podšišavao, nikada iz kuće nije izašao bez svijetle košulje skopčane do pod vrat, sa kapom i u sakou, čak i ljeti. Zadnju paru koju je imao davao bi prosjaku, nikad se ne obazirući na to ko je i šta je taj prosjak. Kasnije je pustio bradu i nosio je šejhovski tadž. Volio je da se šali, ali nikada vulgarno i uvijek bi, i iz šale, izvlačio neku pouku. U svojim nastupima i svome predstavljanju islama bio je jako širok, tako da je odstupao od stereotipa toga vremena. Nastojao je da ljudima olakšava, da im učini lijepim vjeru i omili Dragog Boga. Imame je voli bezrezervno, sa punim srcem, i to nije nimalo skrivao. Čak je govorio, prema hadisu, da ako su iko evlije (Allahovi odabranici) toga vremena onda su to imami, jer svojom javnom pojavom na dženazama, u džubama i ahmedijama, podsjećali su na smrt, na ahiret, a samim time i na Allaha. Svi koji su živjeli u tom periodu znaju šta znači moralna podrška nekome ko je tretiran kao građanin drugog reda.
Jednom je savjetovao Ibrahim efendiju: "Svaki hadis kojeg pročitaš ili čuješ, ako možeš da izvršiš njegovu poruku obavi je makar jedan puta u životu, zbog Pejgambera, sallallahu alejhi ve selleme."
Pored velike širokogrudnosti, Šejh je bio izuzetno hrabar kada je to bilo potrebno. Jedne prilike dok je bio glavni imam kada su došli policijski inspektori Šejh se na njih izvikao tako da su to čuli svi na hodniku, prisjeća se Ibrahim efendija. Vikao je: "Vi od mene pravite neprijatelja ovog naroda i ove države, od mene kome su četnici poklali i pobili svu najbližu porodicu. Vi ste neprijatelji ove države i među vam će se pojaviti oni koji će je srušiti."

Penzionisanje i drugi muhadžirluk

Šejh je penzionisan 31. marta 1987. godine, nakon više od 45 godina provedenih u mihrabu.
Od penzionisanja pa do rata Šejh je odlazio jedan ili dva puta mjesečno u Carevo Polje, mjesto u blizini Jajca, gdje se u jednoj privatnoj kući održavao sedmični halka-zikr. One sedmice kada bi dolazio Šejh iza ikindije se učila Evradi-fethijja, sura el-Feth, Jasin i el-Mulk. Poslije akšam namaza učio bi se zajednički zikr, a poslije toga Šejh bi se obraćao prisutnima.
1992. godine, nakon četničke okupacije, napušta sa svojim džematlijama Jajce. Ljudi su kupili ono najnužnije, a on je ponio sa sobom nekoliko kartonskih kutija svojih rukopisa i nešto knjiga. 14. novembra stiže u Kaćune kod Busovače.

Boravak u Visokom i povratak Najvećem Dostu (Er-Refikul-E'ala)

1995. godine Šejh se preselio u Visoko gdje će ostati sve do povrataka Najvećem Dostu.
Od dolaska u Visoko, skoro da nije bilo dana, kada neko nije bio u posjeti kod Šejha. Od političara, privrednika, muftija, imama, derviša, bivših džematlija i običnih ljudi. Sama Šejhova pojava bila je događaj za ljude koji ga prvi put vide. Do pred kraj života Šejh je neumorno i satima govorio sa svojim sabesjednicima. Svi su ostajali intelektualno ili duhovno razoružani, a ujedno bogatiji novim zaključcima i spoznajama. Ostatak vremena, u ovom periodu, provodio je u redigovanju svojih rukopisa i njihovoj pripremi za štampu. Prije štampanja neke knjige Šejh je imao običaj, u krugu simpatizera, i posjetioca čitati tekstove koje je spremao za štampu.
5. maja, 2004. godine/16. rebiul-evvela, 1425. hidžretske godine, u 84. godini života Šejh je preselio na bolji svijet. Rahmetullahi ‘alejhi rahmeten vasi'aten.
U Visokom Šejhu su hizmetili, pomagali i dali veliki doprinos objavljivanju i promociji rezultata Šejhovog duhovnog puta i intelektualnog rada sin Ahmed, snaha Jasminka, Sejid efendija Đozić, Jasna Skopljak i dr. Također, značajan doprinos dali su i brojni sponzori.
Šejh je stupio u brak sa Belkisa-hanumom, rođ. Babić, iz Rogatice 1948. godine. Njihovi potomci su sin Mehmedalija (r. 1954.), kćerka Fatima (r. 1955.), i sin Ahmed (r. 1956.), zatim petero unučadi: od Mehmedalije Vedad, od Fatime Lejla i Husejn i od Ahmeda Selma i Selman.
Danas se, u Jajcu - gradu u kojem je Šejh Čolić proveo skoro svoj cijeli radni vijek - nalazi ulica sa imenom Šejh Mustafe ef. Čolića.

Šejh Zakir ef. Bektić

Rođen je 1933. godine u Sarajevu, za svoga života stjecao je nafaku baveći se bravarskim i mehaničarskim zanatom, kao i poslom šofera, da bi na kraju bio penzionisan kao šef transporta u preduzeću u kome je radio. Bio je šejh kadijriskog, rifaijskog i bedevijskog tarikata.

Njegov prvi učitelj koji ga je uveo u tarikat bio je kadirijski šejh Mehmed ef. Kelerdžić pred kojim je položio bejat (prisegu) 1964. g. a sam Mehmed ef. je bio halifa šejh Kadri ef. iz Mitrovice.

Nakon preseljenja ove dvojice ustaza šejh Zakir-baba se druži i uči od Adem – bega ef. Karadžozovića i to druženje traje jedanaest godina.

1969. g. Fahri ef. Ilijasi iz Đakovice daje mu izun (dozvolu) za vođenje zikra i ovlašćuje ga za davanje derviških virdova.

Prvu halku okuplja i zikir vodi u privatnoj kući Ahmed Šehbajraktarevića da bi 1972. obnovio oronulu hadži-Timurhanovu džamiju na Čeljigovićima i uz nju izgradio tekiju i tu nastavio sa svojim aktivnostima. 1988. godine na poziv tamošnjih šejhova odlazi u Siriju u grad Halep i tamo dobija izun (dozvolu) za upućivanje u kadirijski, rifaijski i bedevijski usul.

Šejh Zakir-baba je preselio na bolji svijet u mubarek petak 25.novembra 2005. godine.

Nakon njegovog preseljenja ostale su njegove četri medžlis halke u Sarajevu sa tekijama u naseljima: Čeljigovići, Aneks i Kovaći kao i tekije u Pazariću, Travniku i Tešnju i po jedna tekija u Sandžaku i Makedoniji.

Njegov kabur se nalazi na mezarju Faletići u Sarajevu.

ŠEJH ZAKIROVO VIĐENJE ŠERIJATA I TARIKATA

 Šejh Zakir Bektić je jedan od sufijskih prvaka u Bosni i Hercegovini koji je nedavno preselio s ovog svijeta. Ovaj tekst predstavlja osvrt na sufizam u Bosni i Hercegovini, te sufijsko gledište i stavove rahmetli Zakira Bektića. Sufizam je osnov i suština duhovnosti islamske kulture u Bosni i Hercegovini, mada, nažalost, sufijske institucije zvanično ne uživaju položaj koji zaslužuju. Tolerancija i saradnja šerijatskih i tarikatskih institucija u Bosni i Hercegovini je nedovoljna, te između ovih institucija ne postoji istinski dijalog. Šejh Zakir Bektić bio je jedna od ličnosti koje su uviđale nužnost saradnje između šerijatskih i tarikatskih ustanova u Bosni i Hercegovini. Sufija je stranac na ovome svijetu, stranac koji se želi vratiti u svoju Domovinu i spasiti se svog gorkog stranstvovanja. On traga za putem na kome bi trebao doseći Zbilju posredstvom Koje sufija stječe oslobođenost od materijalnog svijeta. Stoga su irfan i tesavvuf unutarnja zbilja nauka Božijih poslanika. Sufija mijenja svoju unutarnjost, pa od duše sklone strasti (nefs-i emare) stiže do sigurne duše (nefs-i mutmeine). Na kraju ove borbe i nastojanja jeste prelazak sa stupnja izvanjskog tevhida (tevhid-i zahir) na stupanj unutarnjeg tevhida (tevhid-i batin), odnosno sufija nastoji da, prolazeći iza zastora od tmine i zastora od svjetlosti, bude preobražen u ogledalo božanskih manifestacija. Nedavno je sa ovog svijeta odselio šejh Zakir Bektić, šejh tekije u Čeljigovićima i jedan od najistaknutijih sufijskih prvaka u Bosni i Hercegovini. Umro je tiho i iznenadno. Pozivu Istinitog odazvao se nedugo nakon što je obavio džumu-namaz. Šejh je poput plahe rijeke utekao u beskrajno more Apsolutne Egzistencije, vrativši se tako natrag u svoju Domovinu. Smrt ovog istaknutog sufijskog prvaka nije imala naročitog odjeka u bosanskom društvu. Dženaza je obavljena na mezarju u Faletićima, a ispratili su ga uz puno poštovanje iskreno ožalešćeni zaljubljenici u tesavvuf. No, žalosno je što na vijest o njegovoj smrti nisu individualno i(li) zvanično reagirali zvaničnici vjerskih i državnih institucija niti istaknuti intelektualci. Zar on nije bio važan za bosanskohercegovačko društvo onoliko koliko i neki pozorišni glumac, estradni radnik ili političar? Zar se ovdje, ustvari, ne radi o tome da je naša indiferentnost spram ličnosti poput šejha Zakira odraz naše indiferentnosti spram intelektualne škole kojoj je on pripadao, odnosno zar to nije pokazatelj dekadencije društva u kome živimo? U istupima ovdašnjih intelektualaca, vjerskih i državnih zvaničnika redovno se sreće insistiranje na nužnosti očuvanja islamske duhovnosti sufijske provenijencije u Bosni i Hercegovini. Zagovaranje islamske duhovnosti opisane kao bosanski islam, koja bi trebala biti brana pred 'islamskim fundamentalizmom' i 'sekulariziranim islamom', česta je tema kod naših intelektualaca. Na različitim simpozijima i seminarima intelektualci rado govore o islamskoj duhovnosti, o ezoterijskom islamu u okrilju koga je moguć suživot različitih religija i posredstvom koga je moguće izbjeći međureligijska trvenja. Kontradiktornost se, međutim, ogleda u tome što isti ti intelektualni prvaci društva zatvaraju oči pred tesavvufom kao suštinom i osnovom islamske duhovnosti. I nije takva stvar samo u Bosni i Hercegovini - istovjetna kriza prisutna je u većem dijelu islamskoga svijeta. Neki tesavvuf u najboljem slučaju smatraju nečim što pripada prošlosti i drže da je to muslimanska kulturna baština koja može biti zanimljiva jedino u turističko-propagandne svrhe. Intelektualci, kao po pravilu, ne žele imati ništa sa sufijskom praksom izraženom kroz tekijska okupljanja i zikri-halke. Predstavnici šerijatskih institucija, pak, u tesavvufu vide konkurenciju i izbjegavaju bilo kakav vid saradnje sa ovim "konkurentom" na planu vjersko-obrazovnog rada u društvu. Rijetki su vjerski zvaničnici i intelektualci koji rade na jedinstvu i pomirbi između Šerijata i tarikata, vanjskog i unutarnjeg. I ti rijetki, usljed zlobe zvaničnika koja proistječe iz njihovog neznanja, bivaju marginalizirani i ne dopušta se da se čuje i njihov glas. Institucija tesavvufa u Bosni i Hercegovini zvanično je pod starateljstvom Islamske zajednice. To znači da je tesavvuf kao duhovna i intelektualna škola smatran šerijatski validnim i da Islamska zajednica zvanično odobrava djelatnost tesavufskih institucija, što, opet, znači da bi ona trebala poraditi nešto i na planu podrške tim institucijama. Konkretno, to znači da bi Islamska zajednica trebala osiguravati izvjesna budžetska sredstva za rad i aktivnosti tesavufskih institucija. Koliko nam je, međutim, poznato, tekije ne samo da ne dobivaju od Islamske zajednice nikakvu pomoć, već se ljudi koji se okupljaju u njima nalaze u situaciji da trebaju biti zahvalni Bogu što Islamska zajednica i zvanično ne zabrani njihovu djelatnost. Zbog čega se u ovo vrijeme, kad se toliko govori o nužnosti dijaloga između različitih religija i kultura, kad čak i sam reisul-ulema Islamske zajednice na raznim međunarodnim skupovima javno poziva na takav dijalog, ne omogući u Begovoj džamiji u Sarajevu dijalog i saradnja službenika Islamske zajednice i tarikatskih prvaka iz Bosne i Hercegovine? Zbog čega se zaljubljenici u tesavvuf, koji su u socijalističkom sistemu bili izloženi raznim maltretiranjima od političkih komesara, službenika tajne policije i sistemu odanih vjerskih službenika i danas moraju osjećati posve zanemarenim od Islamske zajednice? Zbog čega tesavufske institucije, koje, ustvari, predstavljaju čuvara i potporu šerijatskim institucijama, moraju biti izložene ovakvom omalovažavanju od istih tih šerijatskih institucija? Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, zvanični čuvar i skrbnik islama u ovoj zemlji, nije ispoljila nikakvu reakciju spram smrti šejha Zakira Bektića, jednog od ovdašnjih sufijskih prvaka. Kulturni radnici i intelektualci također nisu reagirali na njegovu smrt, te proizlazi da je smrt jedne važne ličnosti u ovdašnjoj sufijskoj zajednici za njih potpuno beznačajna stvar. Zašto u ovom vremenu kad je izvorna islamska duhovnost izložena žestokim nasrtajima sekulariziranog i fundamentalističkog islama biti tako indiferentan spram smrti jednog od čuvara istinske islamske duhovnosti? Zbog čega da smrt jednog šejha, vjerskog prvaka, prođe tako tiho i nezapaženo? Žalosno je da smo tako neosjetljivi spram smrti naših prvaka. Je li nas to stid da održimo skup ili se oglasimo povodom smrti našeg vjerskog dostojanstvenika? Stidimo se govoriti o sebi samima. Ponižavajuće se odnosimo prema svojim dostojanstvenicima i prvacima. Zar to nije znak da zaboravljamo vlastiti identitet, pokušavamo li to odreći se sebe i želimo li pokazati da ne pripadamo ovoj zajednici? Što bi kazao Hafiz Širazi: Biser koji ispadne iz školjke pokupe oni koji obalama prođu. Nije li šejh Zakir Bektić ovdje paradigmatski primjer, i zato smo trebali pokazati svoju ožalošćenost zbog njegove smrti. U poznatom Poslanikovom hadisu kaže se: "Kad učenjak ode s ovog svijeta, pojavi se praznina u vjeri". Oslanjanje na sunnet bez dovoljnog uvida u unutarnjost vjerskog učenja rezultira vjerskim fundamentalizmom. Tokom dvije posljednje decenije imali smo na sceni jedan površni pristup pitanju povratka sunnetu i vjeri uopće, ispoljen kroz selefijski princip. Takav povratak znači oduzimanje duha sunnetu i vjerskom nauku.To je projekat koji se odvija kao suprotnost duhovnosti religije. Dobar dio intelektualaca, usljed svog isuviše liberalnog pristupa religiji, nisu u stanju pomiriti se sa ortodoksnim ezoterijskim vjerskim naukom. Intelektualac pokušava riješiti kontradikciju između tradicije, liberalizma i relativizma, a, budući da s filozofskog gledišta ta kontradikcija nije rješiva, kriza potrage za promišljanjem tradicije i dalje traje. Povratak tradiciji nemoguć je bez novog promišljanja i povratka ulozi tesavvufa u društvu. Tesavvuf je najvažnija specifičnost islama u Bosni i Hercegovini. Upravo je tesavvuf u dobroj mjeri osiguravao kroz historiju suživot pripadnika različitih religija u Bosni i Hercegovini. U osmanskom periodu suživot je bio moguć ponajprije zato što su sufije igrale jednu od najbitnijih uloga u društvenom životu, čime je bilo onemogućeno ekstremističko i agresivno odnošenje prema sljedbenicima drugih religija. Sufije su također u okviru tradicije i izgradnje vjerskog društva uspostavili u društvu sistem futuvveta koji se temeljio na bratstvu među vjernicima i nužnosti njegovanja najviših duhovnih odlika. Društveni nauk tesavvufa zasniva se na stalnoj svjesnosti o Bogu u svim aspektima ljudskog življenja te na ideji bratstva i jednakosti među ljudima, što podrazumijeva i susprezanje vlastitog jastva u ophođenju sa drugima. U savremenom dobu tesavvuf je bio izložen žestokim napadima od socijalističkih vlasti, a njegovi sljedbenici čak i fizičkim maltretiranjima, te je njegova uloga u društvu bitno umanjena. Iako su u prošlosti mnogi vodeći intelektualci i vjerski zvaničnici, poput reisul-uleme Džemaludina Čauševića, istovremeno bili i istaknute sufije, u novijem periodu ta bliska veza između institucija Šerijata i tarikata preobrazila se u podozrivost. To je, nesumnjivo, jedan od pokazatelja erozije tradicionalnog društva i vjerske misli u Bosni i Hercegovini. Redukcija pojma tradicija u Bosni i Hercegovini, u pogledu njegovog smisla i forme, uzrok je prestanka razumijevanja tradicije kao svjetonazora i intelektualne škole. Imam Homeini govorio je: «Nemate potrebe za izgradnjom džamija - gradite ljude koji će posjećivati džamije.« I u Bosni i Hercegovini su, u skladu sa selefijskim modelom preporoda tradicije, izgrađene desetine džamija u različitim dijelovima zemlje koje fizički mogu predstavljati samo "prst u oko" neprijateljima vjere. Islam je "biljka" koja raste u ljudskom srcu, a ne bude li u srcu zbilja miruha islama, ništa pojavno ne može nadomjestiti taj nedostatak. Provoditelji selefijskog projekta ne znaju da je svako vjerničko srce džamija i da je bitno odgajati ljude tako da svojim životom i djelom budu čuvari islama, što je upravo koncept tesavvufa. Šejh Zakir Bektić požrtvovano je više od četrdeset godina služio tesavvufu. Vidio je sebe kao slugu tarikata i čuvara Šerijata i često je isticao da nema puta do tekije onome ko olahko drži Šerijat. Prenosi se da su velikom Bajazidu Bistamiju jednom rekli da negdje živi jedan sufija na visokom duhovnom stepenu i da bi bilo dobro da ga Bajazid posjeti. Bajazid prihvati i dogovorenog dana otiđe u džamiju da sačeka tog sufiju. Ovaj domalo dođe i pri ulasku zakorači u džamiju lijevom nogom. Bajazid Bistami odbi da s njim razgovara. Kad ga upitaše sa razlog, odgovori: «Nemam volje družiti se sa sufijom koji olahko drži Šerijat.« Slično Bajazidu Bistamiju odnosio se i rahmetli šejh Zakir Bektić. On je svojim muridima i muhibima tarikata često savjetovao da se čvrsto drže Šerijata i da nipošto ne ispuštaju namaz kao temelj vjere. Nije dopuštao da u tekiju prodre bilo kakva ideja koja bi se kosila sa Šerijatom. Za njega se razlika između Šerijata i tarikata svodila isključivo na razliku u nivou shvatanja i razumijevanja Šerijata. Insistirao je na islamu i imanu onakvima kakvi su nam predstavljeni kroz hadis. Islam je skup osnovnih uvjerenja koja se svode na vjeru u tevhid, proživljenje i poslanstvo. Dolazak Božijih poslanika ljudima rezultat je ugovora između Stvoritelja i ljudskih duša ostvarenog još u prapočetku. Stvoritelj je upitao ljudske duše: «Jesam li Ja vaš gospodar?«, pa su one odgovorile: «Jesi, mi svjedočimo!« Božiji poslanici su kroz čitav ciklus poslanstva, od Adema, a. s., do Muhammeda, s. a. v. s., koji je Pečat poslanika, dolazili da podsjete ljude na ovo svjedočenje dato u prapočetnosti. Za sufije, Muhammed, a. s., je Savršeni čovjek (insan-i kamil) i ozbiljenje muhammedovske Zbilje na ovom svijetu. Adem, Nuh, Ibrahim, Musa i Isa, selam neka je na svakog od njih, svaki ponaosob su manifestacija pojedinih aspekata muhammedovske Svjetlosti i taj ciklus poslanstva od početka do kraja nije ništa drugo nego stalni sjaj sunca muhammedovske Svjetlosti. Zikr ima posebno mjesto među sufijama. Smisao stvaranja čovjeka jeste pokornost i robovanje Stvoritelju, a zikr je način da se čovjek zadrži u okvirima te svoje misije. Upravo stoga je zikr jedno od temeljnih obilježja sufijskog nauka i prakse, i svaki tarikat ima svoj zikr i svoje virdove, koji su donekle različiti. U Kur'anu je naređeno ljudima da se sjećaju Boga Koji je Najveći, a čovjek se Boga ne može valjano sjećati sve dok ne prenebregne vlastito jastvo i dok se ne osjeti ništavnim. Da bi se uzdigao do najviših duhovnih stupnjeva, čovjek prvo mora poništiti vlastito jastvo i doći na novi početak vlastitog bitisanja. Stoga je tesavvuf škola koja čini čovjeka svjesnim njegove ništavnosti pred Božijim Apsolutom. Šejh Zakir Bektić osuđivao je svaku navodnu sufijsku školu koja svoje sljedbenike nije nastojala podučiti ovome principu. Osnovno obilježje tesavvufa u Bosni i Hercegovini je krajnji sklad između Šerijata i tarikata. U Bosni i Hercegovini nisu se mogle zadržati i djelovati derviške frakcije koje su olahko držale Šerijat i koje su zanemarivale njegove principe. Šejh Zakir bio je jedan od odlučnih čuvara Šerijata. Za njega se funkcija vjerskih institucija ogledala prije svega u obavezi stalne brige i unapređenja vjerskih i tekijskih djelatnosti. Prilikom jednog mog susreta s njim pričao mi je o djelovanju jedne grupe koja je sebe smatrala sufijskom, a koja je zanemarivala Šerijat. Uspostavio je kontakt s njima, nekoliko puta se sastao s njihovim sljedbenicima i uspio je postići da oni, nakon što su uvidjeli da nemaju vjerskih ni logičnih argumenata za svoje stavove, odustanu od nauka koji su sljedili i propagirali. Bio je uvjeren da je u postojećim vjerskim institucijama, prvenstveno u Islamskoj zajednici, vjerska misao uveliko dekadentna i u neaktivnosti Islamske zajednice je vidio glavni razlog naglog i brzog širenja vehabizma u Bosni i Hercegovini. Pozivao je vjerske prvake da se ozbiljno posvete izučavanju i promišljanju tarikatskog nauka. Bio je iskreni zagovornik dijaloga i nedostatak unutarmuslimanskog dijaloga smatrao je najvećom preprekom procvatu vjerske misli i unapređenju vjerskog iskustva. Šejh Zakir Bektić bio je krajnje odan Šerijatu, a istodobno je uspio očuvati krajnju širinu duha. Klonio se bilo kakvog ekstremizma. Svoj tarikat nije smatrao jedinim ispravnim tarikatom i iskazivao je puno poštovanje spram svakog tarikata i svake škole koja se držala temeljnih principa islamskog nauka. Uvijek je bio spreman na dijalog o različitim vjerskim pitanjima, rado je dočekivao goste i vrata njegove tekije bila su uvijek otvorena za svakoga. Za razliku od nekih sufija koji se klone dijaloga i razmjene mišljenja sa drugačijima, i koji nisu skloni društvenom angažmanu, iskazivao je punu spremnost na dijalog, smatrao ga je izuzetno važnim i neophodnim. Jedan od temeljnih principa tesavvufa jeste, uostalom, i onaj da je puteva ka spoznaji Boga onoliko koliko je ljudskih zajednica. Držao se stava Ebu Bekra Tamestanija (umro 952.) da, u biti, ne postoji put ka Bogu već da je Bog Taj Koji otvara put pred čovjekom i dopušta mu da hodi njime. Postojanje različitih tarikata sufije objašnjavaju postojanjem različitih puteva ka Bogu i drže da je Bog sve sufije pozvao da kroče svojim putem. Koliko god da je puteva mnogo i da su različiti, u konačnici svi završavaju na istom odredištu. Različitost tarikatskih puteva može biti uzrokovana i vanjskim faktorima. Naprimjer, način zikra koji primjenjuju tarikati u Bosni i Hercegovini je zbog specifičnosti Bosne i Hercegovine donekle različit od forme zikra u nekim drugim dijelovima svijeta. Sklonost ka vjeri stvar je ljudske primordijalne prirode - fitreta i šejh Zakir je to često isticao. U tom smislu držao se poznatog Muhammedovog, a. s., hadisa u kome je rečeno: «Ko spozna sebe spoznao je svoga Gospodara«. Vjerski osjećaj znači naklonost ka skrivenim svjetovima i tajnama transcendentnog, što je dio čovjeku urođene prirode, i može se smatrati proisteklim iz božanske privlačnosti koja vuče čovjeka ka mogućnosti dosezanja do viših svjetova. Čovjek po svojoj naravi, dubinom svog bića, želi krenuti ka toj Kibli kao svome cilju, te se on, zahvaljujući od Boga mu podarenoj snazi, otisne na put ka Onome Koga zbilja štuje i na tom putu on se potpuno predaje. Svi organi i sve ljudske snage moraju biti angažirani na tome putu. Ljudska tjelesnost, ljudski duh i njegove intelektualne sposobnosti moraju na tom putu sarađivati. Stoga na namazu lice mora biti okrenuto ka Ka'bi, svijest treba biti oslobođena svih ovozemaljskih preokupacija, a duša se mora utopiti u odazivu svome Gospodaru i iščeznuti u Njegovoj Kući sigurnoj. Kako su samo od željenog cilja, ljepote i duhovnog užitka daleko oni koji se drže samo vanjštine Šerijata, koji ibadete i dobra djela vrše samo u pogledu njihove forme i koji izvanjsko pretpostavljaju unutarnjemu, odnosno suštini. Kako su opet od istine daleko oni koji se drže isključivo ezoterijskog i koji prenebregavaju vjerske propise, ibadete i obavezna djela. Zar Božije svjetlo ne sija na sve vidove manifestiranja u svijetu? Zašto onda uposliti tijelo ibadetom, a uskratiti ovo svjetlo vlastitom unutarnjem svijetu? Ili zar se posve posvetiti samo ibadetu srca? Ummet sredine je, međutim, ona grupa koja je uspjela pronaći ravnotežu između izvanjskog i unutarnjeg, Šerijata i tarikata, ona koja uspije sve nivoe svoje egzistencije upregnuti u ibadet i napredovanje ka Voljenom te se posve angažira na tom putu. Oni izvanjsko smatraju odjećom unutarnjeg, a unutarnje dušom i zbiljskog unutarnjeg, odnosno smatraju da je jedno utopljeno u drugome kao šećer u mlijeku. Šejh Zakir Bektić smatrao je da je unutarvjerski dijalog moguć samo kroz irfanski pristup vjeri. Svako insistiranje na fikhskim i historijskim razlikama pri unutarvjerskom dijalogu samo doprinosi nesporazumima i razilaženjima. On je, stoga, pri svom dijalogu sa šiizmom sebe smatrao napola šiijom, a napola sunitom, i čvrsto je vjerovao da loše međusobno shvatanje ove dvije grupe potječe otud što ne poznaju jedni druge. Pokazivao je vanredno poštovanje prema Ehli-bejtu i šiijskim Imamima i držao je da se svi sufijski tarikati svojim porijeklom vežu za hazreti Alija, koji je bio temelj imamata i zasnivatelj futuvveta. Šejh Zakir se, stoga, zalagao za pomirbu između sunizma i šiizma. Govoreći o smislu pojma Ehli-bejt, često je ukazivao na Selmana Farsija za koga je Poslanik, a. s., rekao: «Selman je od nas, Ehli-bejta.« U vezi s ovim Hajdar Amuli kaže: «Poslanikovo prihvatanje Selmana za člana Ehli-bejta ovdje ukazuje da se pod bejtom ne podrazumijeva obitelj koju čine žene i djeca, već se radi o srodstvu u znanju, spoznaji i mudrosti.« Ili, kako bi rekao Henry Corbin: «Selman je stranac koji je stigao iz svog zapadnog izgnanstva, a istodobno je tumač unutarnjeg, koji je nebeskim tajnama poučen od samoga Poslanika i upoznat je sa izuzetnim primjerima pređašnjh Božijih poslanika.« I šejh Zakir je, poput Hajdara Amulija, pripadnost Ehli-bejtu tumačio kao ozbiljenje najviših stupnjeva gnoze, a ne kao rodbinsku, odnosno obiteljsku, vezu. I tesavvuf i šiizam slažu se oko toga da nakon Poslanikovog, s. a. v. s., preseljenja i okončanja ciklusa poslanstva čovjek ne može nastaviti svoj put bez božanske upute i potpore. Ukoliko prihvatimo da se smisao Knjige Božije ne iscrpljuje njenim vanjskim značenjem, tad treba vidjeti ko su oni kojima je povjereno i čija je obaveza iznalaženje njenih unutarnjih smislova. Nakon Poslanika nužan je ispravni tumač Knjige koji će nam pojasniti njena unutarnja značenja i, upravo stoga, tesavvuf i šiizam smatraju da je ciklus velajeta nastavak ciklusa poslanstva. Poslanička poruka u našu unutarnjost, iz naraštaja u naraštaj, stiže posredstvom Imama i evlija, sve do našeg doba. Šiizam i sufizam, dakle, teže istom cilju, ostvarenju gnostičke individualnosti koja u sebi objedinjuje fena fi Allah i baqa fi Allah. Šejh Zakir smatrao je da je musliman koji je ostao na razini izvanjskog razumijevanja sunizma i šiizma nesposoban za razumijevanje pojmova imameta i velajeta. Prema njegovom mišljenju, tesavvuf uobličen u tarikat, pogledamo li bolje, i nije ništa drugo doli zbiljski šiizam. Stvarno pomirenje između sunizma i šiizma moguće je tek onda kad obje grupe odustanu od ekstremizma. Sejjid Hajdar Amuli smatrao je da valja potražiti sufije koji shvataju istinski smisao velajeta kao svekolikog izvora gnoza i da se treba kloniti šiija formalista koji insistiraju na spoljašnjosti šiizma, a ne poznaju doista njegovu zbilju. Šejh Zakir bio je kritički raspoložen prema orijentalistima. Kada sam ga posljednji put, tri dana prije njegovog preseljenja, posjetio skupa sa dr. Golamrezom Avanijem (direktorom teheranskog Instituta za gnozu i filozofiju) i gđom. dr. Fatimom Tabatabai (profesoricom irfana na Slobodnom univerzitetu u Teheranu), povela se rasprava o orijentalistici. Šejh je smatrao da se mnogi orijentalisti svojim uplitanjem u tesavvuf, ustvari, trude izopačiti ovo učenje. Govorio je kako većina orijentalista, pa i Henry Corbin i Izutsu, nisu bili muslimani, te je onda besmisleno uzimati njihove knjige kao vrela za izučavanje unutarnjosti islamskog nauka. Isticao je kako postoji opasnost da se njihova djela počnu postepeno uzimati kao pandan djelima tradicionalnih autora poput Gazalija i Ibn Arebija. Šejh Zakir bio je sumnjičav prema nekim kršćanskim i židovskim autorima koji se predstavljaju kao specijalisti za islamski tesavvuf, te se pitao kako je moguće da se nečiji pogled izvana na tesavvuf smatra validnim. Bio je uvjeren da se za poimanje tesavvufa mora posjedovati isto ono vjersko iskustvo koje imaju i sufije. Sjećam se da je ovom prilikom dr. Avani izrazio drukčiji stav. Smatrao je da valja uspostaviti razliku između njihovog znanja i prakse. Naglašavao je da valja prihvatiti nečije znanje o nekoj oblasti ukoliko ga taj neko doista i posjeduje. Usto, ličnosti poput Izutsua i Corbina bile su posve drukčije od orijentalista koji su služili ciljevima imperijalizma. Oba su bili istinski zaljubljenici u islamsku kulturu i duhovnost, makar i da nisu bili muslimani. Dr. Avani objasnio je da je lično godinama bio Izutsuov učenik i da je blisko sarađivao s Corbinom, te stoga zna koliko su njih dvojica duhom i stavovima bili drukčiji od većine orijentalista. Treba, uostalom, shvatiti koliku su oni uslugu učinili boljem razumijevanju islama na Zapadu. Misaonost je bila ono što ih je obojicu okupiralo i oni su utočište od ispraznosti savremene zapadnjačke misli pronašli u beskrajnom moru islamske vjerske misli. Nepovjerljivost šejha Zakira u ovom smislu nije teško shvatiti. Jednom mi je pričao kako ga je šejh Mustafa Čolić, jedan od tesavufskih prvaka u Bosni i Hercegovini, nekom prilikom upitao: «Znaš li zašto je propao islamski halifat u Andaluzu, Bagdadu i Osmanskom carstvu?« Šejh Zakir je odgovorio da ne zna, pa je šejh Mustafa kazao: «U Andaluziji su se držali prvenstveno racionalizma, pa su propali. U Bagdadu su se držali uglavnom batinskog učenja, te su i oni propali. Osmanlije su se, pak, držali formalizma, pa su i oni propali. Treba uspostaviti sklad između Šerijata, tarikata i hakikata. Usredsređenost na jedno i zanemarivanje drugog je tragedija za islamsko društvo. U Andaluskom halifatu racionalizam je imao prednost nad Šerijatom i tarikatom. Kod Abbasija, pojava ličnosti poput Halladža ili Ejnul-Qazata, krajnjih ezoterista, nanijela je štetu Šerijatu. U Osmanskom carstvu, pak, sve je bilo podređeno formalizmu, vanjštini vjere, te je postepeno izgubljen onaj unutarnji duh koji ih je nekad krasio.« Šejh Zakir Bektić postupao je u skladu s onim što je govorio. U privatnom životu šejha Zakira dominirala je skromnost. Živio je do kraja života skromno, u maloj i neuglednoj kući. Mnogo puta imao je priliku steći veći stan, osigurati sebi privilegije i bolji status, ali njegova skromnost nije mu to dopuštala. Nastojao je na svaki način pomoći sufijsko djelovanje, pa je čak i knjige koje je njegova tekija objavljivala besplatno dijelio muridima. Učinio je mnogo na prevođenju i objavljivanju djela prvaka irfana i tesavvufa. Za više od četrdeset godina njegovog djelovanja i njegove službe u cilju vjerskog prosvjećivanja društva hiljade bošnjačkih mladića prisustvovalo je vazovima i zikru u tekiji Čeljigovići i svako je, u skladu s vlastitim potencijalom, zahvatio odavde nešto za sebe. U vrijeme kad je materijalistički svjetonazor rasprostro svoju sjenu nad čitavim društvom, tekija je bila najvažnija institucija koja je pružala čovjeku priliku da se vrati božanskom u sebi i suprotstavi se materijalističkoj misli. Ovaj tekst nije žalopojka za šejhom Zakirom Bektićem. Njemu takvo što i nije potrebno. Iskreno i bez želje za materijalnim dobrima on je živio i radio u skladu sa svojim vjerskim dužnostima i svojom misijom. A mi smo ti koji se od velikana poput njega trebamo poučiti kako živjeti.

Profesor hadži Seid ef. Strik (1933-2010)

Hadži Seid ef. Strik rođen je 1. 11.1933. godine. Prof. Seid Strik bio je jedna od najznačajnijih ličnosti tarikatskog centra i jedan od najvećih poznavatelja Sarajeva, BiH i sufijske kulture i tradicije u našoj zemlji. On i šejh  Fejzulah ef. Hadžibajrić su 1957. obnovili rad tarikatskog centra te pokrenuli inicijativu ponovnog otvaranja tekija, nakon njihovog zatvaranja, u BiH i Jugoslaviji.

Porodica Strik spada među najstarije sarajevske porodice, a koja se u Sarajevo doselila iz Njemačke u vrijeme osmanske vladavine Bosnom. Otac Seida Strika, hadži Mustafa bio je vekil /zamjenik šejha/ Isa-begove Mevlevijske tekije na Bembaši, jednog od najstarijih centara duhovnosti BH muslimana i tio sve do 1957. godine kada su je tadašnje vlasti srušile.
Mnogobrojni poštovaoci i simpatizeri pamtit će ga kao osobu izrazito naklonjenu Ehli- bejtu, te kao emotivnog borca protiv socijalne nepravde. Bio je izuzetan poznavatelj historije i autor mnogobrojnih publikacija od kojih su neke prevedene i na strane jezike. Bio je poznat po jedinstvenom izvođenju ilahija te skladatelj nekoliko poznatih poema. Među pisanim radovima autor je i pjesama rugalica. Posebno poznata bila je njegova pjesma rugalica, koja ismijava ljude sa jakim egom "Ja, pa ja".  Prof.  Strik završio je Klasičnu gimnaziju i Prirodno-matematički faklultet - odsjek Hemija. Najveći dio svog životnog vijeka radio je kao profesor biologije i hemije u O.Š.  Razija Omanović (danas Mula Mustafe Bašeskije), a jedno vrijeme predavao je i Općenarodnu odbranu s obzirom da je u nekadašnjoj JNA imao čin kapetana. Pored svojih svakodnevnih aktivnosti bio je i vekil nakšibendijskog tarikata u sarajevskim tekijama u Mlinima i Potoku. Imao je i veliki broj svojih učenika i simpatizera koji su ga zvali "baba" što u sufijskoj tradiciji obilježava osobu sa velikim znanjem te osobu koja u sebi nosi neku tajnu. O  tome svjedoči i podatak da je prije osam mjeseci najavio da će se rastati sa ovim svijetom sa dolaskom proljeća u martu 2010. godine. Odlaskom prof. Seida Strika, Sarajevo je ostalo bez jednog od najvećih baštinika tajni ovog grada i jednog od onih sarajlija koji su ovaj grad činili mističnim biserom svijeta.

Prilozi historiji Sarajeva (str. 129-140) Derviši i tekije u Sarajevu

Uvod

Derviski redovi (tarikati) su se u islamskom svijetu pojavili pocetkom treceg stoljeca muslimanske ere. Rijec tarikat ne znaci nista drugo do skole, koje su dobile nazive po njihovim osnivacima. Oni su podizali i upucivali svoje ucenike ka usavrsavanju znanja i djelovanja. Ti ucenici su se, zatim, pozivali na njih, a njihove skole, ili tarikati, nazvani su po ovim specificnim imenima.

Sufijski tarikat je skola koja se koncentrira oko misli i smjernica nekog ucenjaka koji ima poseban metod u usmjeravanju ucenika ka usavrsavanju znanja i prakse. Ni manje ni vise od toga.

Kada su se pojavili ovi tarikati, u pocetku su bili samo skole duhovnih, moralnih i metodoloskih smjernica. Nisu bili u medjusobnoj kontradiktornosti u odnosu na akaidske i serijatske propise. Razlika je bila samo u nacinu vaspitanja i dovodjenja ucenika do puta Istine, kao i moralnog savrsenstva.

Islamski tesavvf, s obzirom da se bazira na principima i ucenju islama, razlikuje se npr. od asketizma, koji pociva na monastvu. Islam uskladuje pobozni zivot sa drustvenim teznjama ka napretku i razvoju. Islamski tesavvuf nikada nije naginjao monastvu, niti su se njegovi nosioci iskljucivali iz tokova zivota ili blokirali njegove pozitivne tendencije. U stvari, sufije su bili majstori, zanatlije, radnici, politicari, pjesnici, naucnici, kaligrafi, vojnici. Istinski tesavvuf nije u suprotnosti sa svim onim sto afirmira napredak i razvoj. Ako neki covjek pozeli moralno i duhovno usavrsavanje, to nikako ne znaci da ce tada doci u suprotnost sa svojim svakodnevnim zivotnim djelatnostima.(1)

Istrazivanja o prisustvu islama u Bosni i Hercegovini i razvoju njegove multidimenzionalne kulture na prostorima ove zemlje pokazala su da je, od samog pocetka organiziranja tursko-osmanske vlasti i njezinog civilizacijskog djelovanja u procesu formiranja urbanih sredina i intezivnog sirenja orijentalno-islamske kulture, jedna od znacajnih uloga pripadala dervisima i njihovim redovima (bratstvima). Ima misljena da su dervisi u Bosnu dosli prije turske vojske.Oni su u pravom smislu prvi misionari islama. Njihova energija i siroki utjecaji izbijali su iz duhovnog jedinstva i organizacijske strukture, koji su profilirani i njegovani unutar sufijskih centara (zavija, tekija, hanikaha) i na osnovu personalnog autoriteta starjesina bratstava (redova) sejhova ili njihovih zamjenika (halifa). Konstantnost njihovog djelovanja i utjecaji sufijskog ucenja i ponasanja dervisa bili su uslovljeni nizom drustveno-historijskih okolnosti i ortodoksnim (a ponekada i heterodoksnim) profilom samih redova. U vrijeme tursko-osmanske vlasti tarikati i tekije potpadali su pod nadzor muftije i kadije doticnog podrucja. Prva registrirana ustanova tarikata u Bosni je bila Melevijska zavija na Bentbasi iz 1462.godine.

Uloga dervisa u duhovnom i intelektualnom razvoju Sarajeva

Istrazivacu se ne moze oteti utisak da su dervisi svojom individualnom snagom, utjecajem i autoritetom ali i kolektivitetom svoga bratstva dali neizmjerljiv doprinos razvoju sarajevske carsije, ali i njezinog duha i opredjeljenja za buducnost. Duhovnost Sarajeva je upecatljivo vitalna, u blagostanju misticna, u nemirnim vremenima oprezna a u ratnim vremenima zilava, buntovna i borbena cudnom snagom i energijom. Sarajevo je cijelo takvo, citava Bosna. Eklatantan primjer takvog duha je Sejh Kaimija, koji je, kad se sarajevska sirotinja pobunila stao na njezinu stranu, i davao takt njezinim opravdanim zahtjevima, a kada je kod. vlasti "dara prevrsila mjeru", njega protjeruju u Zvornik, sto uopce ne lomi njegov duh, jer duh sufijskih ucitelja ne moze se slomiti. Bosanski sejhovi tipa Kaimije, Ilhamije i drugih samo su primjeri kakvih je ova zemlja iznjedrila mnogo.

Dervisi Bosne vise nego i jedan drugi tip njezinog stanovnistva ili staleza cuvaju tzv. obrazac Bosne. Oni su doprinosili njezinoj islamizaciji, bili misionari vjere, nosioci znanosti i duha, od gradske sredine do zabitih sela. Oni su bili kroz njezinu povijest njezina narav i bilo. Nepravedno se to pripisivalo samo fratrima franjevcima a zanemarivala se uloga dervisa, mada se zna da su franjevci u nekim vremenskim razdobljima vise vodili racuna o volji stranog autoriteta nego o interesu Bosne, docim je takva destruktivna uloga kod bosanskih dervisa nepoznata. Dervisi su bili i ostali aktivni sudionici zivota Bosne i njezini vjerni reprezentanti, na njezinom braniku u svakom smislu te rijeci.

Pojava derviskih redova u Sarajevu

Islamizacijom nasih krajeva prosirili su se i tarikati, pa su podizane i tekije u centrima kao razlicita arhitektonska rjesenja, ali nikada tako impozantne kao sto su dzamije. Sultan Mehmed II EI-Fatih sa svojom vojskom je pored znalaca razlicitih struka i znanosti sa sobom poveo i najodabranije predstavnike svih tarikata da kao propagatori islama sire duh islamskog misticizma i moralno djeluju na vojnike. Tvrdi se da je kada je dosao pred Sarajevo, videci samo jednu munaru, uzviknuo:

Ako Bog da, sagradicemo u njemu toliko dzamija, turbeta i tekija, koliko ima u godini dana.

Nedugo potom u Sarajevu su se poceli okupljati najbolji sejhovi, najpoznatiji dervisi i nezasiti tragaoci za tajnama vjere i zivota. Ovaj grad se procuo do Stambola po svojim ucenjacima i pjesnicima od kojih su znatan broj bili dervisi/sufije. Tesavvufske teme su vrlo rano postale popularne i omiljene u gradu na Miljacki. Sami sultani su vodili racuna o stavovima pojedinih sejhova ili derviskih redova, nastojeci da im cine dobro i oslanjali se na njihovu podrsku. Nerijetko, pobune i pokreti medju sirotinjom i srednjim narodnim slojevima bili su u tijesnoj vezi sa aktivnostima nekih sejhova i dervisa, npr. Kaimi-babe u Sarajevu.

U ovom gradu organiziranje derviskih bratstava pocinjalo je tako sto bi se prvo odredilo sjediste tarikata, potom izgradila tekija - dom za pobozne i beskunike. Tekija je gradievina (zavija) u kojoj su sejhovi boravili. Tu su se redovno okupljali pripadnici tarikata, ucenici (muridi), te simpatizeri tarikata (muhibbi) radi vrsenja duznosti koje su propisane tesavvufskim pravilima. Izvjestan broj murida posvetio se svojim zvanjima u tarikatu i tekiji radi afirmacije svoga puta, odricuci se uzitaka ovoga svijeta - i stalno se druzeci sa sejhom. Dervisi u tekiji cine duhovno bratstvo, potcinjavaju se strogoj disciplini kako prema sejhu, tako i prema ukupnom ucenju svoga misticnog reda. Sejh je neprikosnoveni autoritet medju dervisima a potom se iza njega utvrdjuje hijerarhijski red. Dob ne utjece na rang u tekiji. Na cijeni je jedino poboznost, ucenost, te privrzenost sejhu i redu. Duhovni centar tarikata je sjediste sejha. Tekije se izdrzavaju od svojih vakufa, od priloga bogatih dervisa i murida. Sejhovi nisu imali placu niti su se vodili kao poseban stalez. Morali su biti uceni i najodlicniji u svojoj sredini. Uglavnom su se sejhovi i dervisi bavili raznim poslovima i zanatima, mijesajuci se sa ljudima i u neposrednom kontaktu su ostvarivali na njih utjecaj. Na taj nacin njihova nauka se sirila nenametljivo ali vrlo efikasno. Takav metod derviskog djelovanja ostao je nepromijenjen kroz vijekove. Zbog njihovog neposrednog odnosa prema Ijudima i ostvarenog utjecaja nerijetko je dolazilo do nemilih scena izmedju njih i pojedinih ljudi iz ulemanskog staleza.

Muhammed Fevzi Sarajlija, sufija halvetijskog reda, boreci se protiv vjerskog formalizma i skolastike, ocrtavajuci ulogu sufije-pjesnika i zivot mistika veli:

Mi smo vjeroucitelji u osnovnoj skoli savrsenstva, Mi smo ljudi, koji pale baklje u prenocistu maste. Mi uzivamo "vino", znane su nam "krcme" ljubavi... Iskonski smo slobodnjaci, nadareni titulom "velicanstvo" Liseni smo prava, da hodamo po bracnim sobama, Ali smo prisutni s tajnama Nevolje, Boli i Zalosti.(2)

Sarajevske sufije, one iz proslih generacija i danasnje, ehli-sunnetskog su opredjeljenja; maturidijske akaidske skole i hanefijskog mezheba, mnogi ujedno pripadnici ulemanskog staleza. Samo su rijetki slucajevi da su pojedini tekstovi ili izjave nailazili na neodobravanje i kritiku, uglavnom zbog dva osnovna razloga: pretjerana metaforicnost i alegoricnost u tekstu ili nemogucnost shvatanja ezoterickih promisljanja literarnog izraza.(3)

U Muhammed Fevzinoj pjesmi u upotrebi su rijeci vino i krcma, koji imaju svoj simbolicko-alegorijski smisao. Tako je vino u poeziji sufija simbol za ekstazu koja pomaze mistiku da bude pri sebi kada prisustvuje viziji Voljenog, tj. Boga. Krcma simbolizira srce sufije, staniste ljubavi prema Bogu.(4)

Tekije na tlu Bosne

Prve tekije na tlu Bosne osnovane su prije konacnog pada bosanskih pokrajina pod tursku vlast. Od tada do danas podignuto je vise od cetrdeset tekija. Ima indicija da je bio i veci broj tekija, o cemu pise Evlija Celebi, ali u vezi s tim podacima nemamo pisanih dokumenata. Pripadale su mevlevijskom, kaderijskom, naksibendijskom, rufaijskom i halvetijskom tarikatu. Neke od njih su kraceg, a neke duzeg vijeka. Do danas ih se odrzalo svega pet, mada odreda sve teze ili lakse ostecene (Sarajevo dvije, Zivcici-Vukeljici kod Fojnice jedna, Blagaj kod Mostara jedna, Travnik jedna). U toku ovog nemilosrdnog rata do temelja su unistene tekije: u Foci, Carevom polju kod Jajca, Oglavku kod Fojnice i Divicu kod Zvornika. Tri su pred sami rat temeljito opravljene i sluzile su svojoj namjeni.

U islamizaciji Bosne dervisi su odigrali znacajnu ulogu. Oni su prije svega prakticari. Kao vjernici svojom poboznoscu i dosljednom primjenom vjerskih propisa, kao humanisti svojom solidarnoscu i pomaganjem drugih i kao vojnici svojom hrabroscu i odlucnoscu - bili su primjer prakticnog zivota muslimana.

Uz mnoge tekije postojale su musafirhane i imareti, sto je ukazivalo na socijalni aspekt uloge tekije i ukupnog ucenja islama koje su dervisi izvorno u zivotu artkulirali. Sve je ovo utjecalo na brzo sirenje islama u nasim krajevima.

Kroz minulih 500 godina bilo je podignuto tekija: mevlevijske tri, bektasike dvije, rufaiska jedna, kadirijske cetiri, halvetijskih deset i naksibendijskih cetrnaest. Hanikaha je bilo: havetijska tri i naksibendijski jedan. Po broju tekija Sarajevo je na prvom mjestu sa 11 tekija i dva hanikaha (Gazi Husrev-begov i Bistrigin, odosno Skender-pasin), Travnik tri (hanikah jedan), Mostar dvije (hanikah jedan), Foca dvije, Visoko dvije, Konjic dvije. Po jedna u je bila Pruscu, Fojnici, Seonici kod Konjica, Visegradu, Rudom, Bijeljini i Donjoj Tuzli.

Tekije u Sarajevu

Evlija Celebi (rodjen 1611., umro iza 1682.) dosavsi u Sarajevo sa ushicenjem govori o njegovim tekijama:

U Sarajevu ima 47 derviskih tekija. Mevlevijska tekija nalazi se na obali Miljacke, na mjestu divnom kao rajska basca. To je vakuf - tekija reda Dzelaluddina Rumije. Ima dvoranu za obrede dervisa (semahana), sobu za razgovor (mejdan) i 70-80 prostranih derviskih celija s galerijom, gdje dervisi sviraju (mutreban), s kuhinjom (imaret) i trpezarijom. Njen je starjesina (sejh) obrazovan dervis cijim molbama Bog udovoljava. Starjesina njezinih sviraca (najzen-basi) kaligraf dervis Mustafa ima prekrasan rukopis. Tu su jos tekije: Sejh Mustafina, Abdulkadira Gilanije, halvetiska tekija i tekija Bistrigi Ibrahim efendije..."(5)

Pored tekija koje su poimenice navedene postojala su sastajalista dervisa i na drugim mjestima, posebno onih redova koji nisu imali svoju tekiju. Oni su se obicno sastajali u kucama svojih sejhova ili u kucama pojedinih dervisa i ljubitelja tarikata. Jaci redovi su imali vise tekija, pa i sejhova istog reda, koji su imali svoje dervise i muride.

Dzamija i tekija bile su sjedista jednog naselja i mahale. Obicno bi se prvo napravila tekija ili dzamija, a zatim bi se oko njih formirala mahala koja bi se obicno nazvala po osnivacu zaduzbine.(6)

Prema popisu Islamske zajednice iz 1930. godine u Sarajevu su postojale sljedece tekije:

1. Gazi Isa-begova tekija na Bentbasi, mevlevijskog reda. Kada je Isa-beg upravljao Bosnom, osnovao je tekiju (1462.) i uz nju mnogo vakufa. Takodjer je uz tekiju sagradio musafirhanu u kojoj se besplatno moglo ostati tri dana.Tu je svakodnevno svracala sirotinja, putnici, ucenjaci i ucenici, dervisi. Vakufnama nosi datum mjeseca dzumadu-I-evvela 866./1.2. - 3. marta 1462.godine.(7)

2. Skender-pasina tekija, halvetijsko-naksibendijskog reda, sagradjena oko 1500. godine. Skenderpasa (umro 912./1506-7.) bio je u dva navrata bosanski namjesnik. On je u Sarajevu na lijevoj obali Miljacke sagradio tekiju-hanikah i imaret za ishranu dervisa, putnika namjernika i siromaha. Sa Soukbunara ja doveo vodu za svoje zaduzbine, a na drugoj strani rijeke sagradio je kjarban-saray u cijem je donjem spratu bilo 11 ducana od kojih je prihod bio namijenjen za tekiju i imaret. On je takodjer svoje zaduzbine na dvije obale povezao mostom preko rijeke. Na ovom lokalitetu se formirao lijep kvart sa monumentalnim zdanjima, dzamijom, mektebom i drugim objektima.(8)

3. Hadim Ali-pasina - Gazilerska tekija, kadirijskog reda. Nalazila se na prostoru gdje je danasnji Higijenski zavod. Naziv "gazilerska" dobila je jer je bila na putu koji se zvao "Gaziler yolu" (Put gazija). Ova tekija se smatra jednom od najstarijih tekija u Sarajevu.(9)

4. Silahdi Mustafa-pasina - Hadzi Sinanova tekija. Hadzi Sinan Jusuf je carskim i svojim novcem sagradio ovu lijepu tekiju od tesarskog kamena u mahali Kadi Bali efendije ispred Sarac Alije dzamije. Ispod tekije u groblju se nalazi njegovo turbe otvorenog tipa sa nisanom na kome pise godina 1049. (1636.)(10) U ovoj tekiji se obavljaju obredi po kadirijskom usulu. Ona njeguje uspomenu na Hadzi Sinana i na njegova sina Silahdar Mustafa-pasu, te na Sejha Hasana Kaimiju - istaknutog pripadnika kadirijskog tarikata, sejha ove tekije i poznatog pjesnika na turskom i bosanskom jeziku, buntovnika protiv nepravdi onovremene administracije i zastitnika nevoljnika i sirotinje. Znamenito ime vezano za ovu tekiju je i sejh Muhammed Kuranija Sarajlija - Mejli, sljedbenik kadirizma - u tekiji se cuvaju brojni njegovi natpisi, pa cak i slikarski radovi. Od njega se do danas sacuvao 51 epitaf (kronogram) jer je bio istaknuti pjesnik i kaligraf. Danas je ova tekija jedini kulturno-historijski spomenik ove vrste lociran u uzem dijelu sarajevske carsije. U neposrednoj njezinoj blizini su grobovi i drugih sejhova ove tekije, ciji bijeli nisani sa uklesanim derviskim kapama plijene jednostavnoscu. Iako je objekat arhitektonski tako uradjen da savrseno odgovara potrebama derviskog reda kadirija, svojom formom i odredjenim varijantama moze posluziti kao uzor u savremenoj arhitekturi.(11)

5. Bistrigina tekija - hanikah. Osnivac ove tekije-hanikaha je Ibrahim Bistrigi, glasoviti sejh halvetijskog reda, rodjen u Sarajevu, gdje je zavrsio nauke, a zatim stupio u halvetijski red kod sejha Muslihuddina Uzicanina, od koga je dobio idzazet (diplomu) na irsad. Umro je 1659. godine u 120 godini zivota a mezar mu je u haremu Careve dzamije u Sarajevu, gdje se i danas nalaze nisani sa natpisom.(12)

6. Kaimi-babina tekija ustvari je njegova porodicna kuca koju je uvakufio za tekiju. Nalazila se nize od mosta Cumurije na desnoj obali Miljacke. Prvi put je stradala u pozaru 1677. godine, potom je obnovljena od strane sarajevskog kadije Zihnija 1762. Totalno je izgorjela 1879. godine.(13)

7. Jedilerska tekija, naksibendijskog reda, osnovana je 1879. godine od Sejfullaha Iblizovica. Ona se zapravo formirala postupno. U pocetku je bila samo prostorija za cuvara Turbeta sedam brace koju je sa turbetom podigao Sulejman-pasa Skopljak oko 1815.godine. Godine 1865. Ebu Lejsi-zade Sejfullah Iblizovic, kao rodjeni Sarajlija, zavrsivsi nauke u Carigradu i usavrsivsi tesavvufske discipline u Brusi, dosavsi u svoje mjesto, preuzima duznost cuvara turbeta, tu pocinje sa zikrom i predavanjima, zahvaljujuci cemu okuplja veliki broj pristalica. Godine 1894. Ibrahim efendija Heric, Travnicanin, kao tadasnji nadzornik ovoga turbeta, pokraj njega podize novu semahanu na groblju. Tako je konacno formirana Jedilerska tekija uz Jediler-turbe, koja je postojala sve do 1937.godine, kada je srusena i na tom prostoru podignuta stambena zgrada Cokadzi vakufa.(14)

8. Naksibendijska tekija na Mlinima. U ovoj tekiji zikr se obavlja po mevlevijskom usulu, jer je sejh ove tekije po casti (teberruken) i vekil mevlevijske tekije. U svakoj od tekija gaji se uspomena, pored osnivaca tekije, obicno bar na jos jednog predstavnika ili pripadnika doticnog tarikata, obicno istaknutije - ne samo na polju tarikata nego i na kojem drugom polju javnnog i kulturnog zivota svoje sredine. U ovoj tekiji najduze je sejh bio Behauddin efendija Sikiric (1912.-1934.), istaknuti kaligraf, predavac u sarajevskoj Ruzdiji i Serijatsko-sudackoj skoli. Brojni su "dzoncici" koje je on prepisao. Bio je pjesnik na turskom jeziku.(15)

9. Fadil-pasina tekija u Donjoj Vogosci, koju je osnovao poznati divanski pjesnik i sufija Fadil-pasa Serifizade (Serifovic).

10. Turnadedina tekija kod Cekrcine dzamije.

11. Gazi-Husrev-begov hanikah, skola za dervise. Kada je Gazi Husrev-beg poceo graditi ovaj hanikah, u Sarajevu su vec postojale tri tekije: Gazi Isa-begova, Skender-pasina i Tuna-dedina tekija. Ovaj hanikah je prvotno bio odvojen od dzamije, dijelila ih je ulica. Imao je 14 soba, semahanu koja je zauzimala prostor triju soba i trijem. Semahana i pojedine sobe bile su presvodjene kupolama, sto je predstavljalo jedinstven arhitektonski dojam. Prema Mustafi Baseskiji ovaj hanikah je izgorio 1170. (1756.). Godine 1195.(1779.) je popravljen, ali je 1248. (1832.) za velikog pozara koji je unistio dio grada i ovaj hanikah ponovo nastradao. Na celu hanikaha stajao je sejh halvetijskog reda, a ako nije bilo takvog autoriteta medju halvetijama, onda je hanikah vodio autoritet iz reda naksibendija. Kakav sejh treba biti, Gazi Husrev-beg je uslovio u svojoj vakufnami: "Treba da su poznati svojim iskrenim vladanjem, krijepost treba da im je sopstveno svojstvo, da su zaodjenuti odjecom Bozijeg strahopostovanja i poboznosti, da su ustrajni na putu uzvisenog Serijata, da idu stazom sejhova i poboznih ljudi, da slijede ponazanje evlija koji se cvrsto drze i slusaju serijatske zapovijedi, da s dzematom obavljaju namaz, da poste, cine zikr i uce Kur' an, da svladavaju strast i da cine ostalo sto je dolicno vladanju dobrih dervisa i obiljzje ucenih ljudi koji napucuju na pravi put."(16)

Tekije u cijeloj Bosni i Hercegovini zakljuckom Ulema medzlisa iz jula 1931. godine stavljene su pod nadzor ovoga organa Islamske zajednice Bosne i Hercegovine i donesen je Pravilnik o kvalifikacijama sejhova i nacinu njihovog izdrzavanja. Tim normativom tekijama je data uloga vjersko-prosvjetne misije, pa su u tam periodu imale ulogu ove vrste ustanova. Godine 1952. zakljuckom Vakufskog sabora za Bosnu i Hercegovinu sve tekije su zatvorene. Tada su u Sarajevu postojale tri: Hadzi Sinanova, na Mlinima i ona na Bentbasi. Godine 1969.u Hadzi Sinanovoj tekiji u jednoj sobi pocinju se odrzavati predavanja iz Mesnevije. Tri godine kasnije Odbor Islamske zajednice Sarajevo zabranjuje te aktivnosti u tekiji. Dervisi su nastavili sa svojim aktivnostima preko svojih kucnih medzlisi-zikrova i nastojali su ocuvati svoje tarikatsko jezgro u Sarajevu. 30. maja 1977. godine prof. dr Ahmed Smajlovic je, kao predsjednik Starjesinstva IZ za Bosnu i Hercegovinu, dao podrsku radu tekija i potakao obnavljanje njihovog rada. Revnosni dervisi su za manje od mjesec dana dali na uvid registar svih medzlisi-zikrova u Bosni: 23 dzamije, 12 mesdzida, pet tekija i jedna privatna kuca. Ove tarikatske jedinice su se ujedinile u Tarikatskom centru. Dokumentom Starjesinstva IZ Bosne i Hercegovine iz 1985. receno je da "derviski redovi nisu izvan Islamske zajednice, niti imaju status samostalne vjerske zajednice, nego djeluju u okviru IZ-e." U Ustavu Islamske zajednice iz 1990. godine stoji: Tekije su ustanove: u kojima se vrse vjerski obredi i poslovi u skladu sa islamskim propisima."(Clan 10.)

Rad i utjecaji sarajevskih dervisa

Iz reda sarajevskih dervisa bilo je vise vrsnih pjesnika, ucenjaka, kaligrafa, narodnih tribuna. Njihove tribine i katedre, u posljednje vrijeme kolokviji i akademije, bili su pravi rasadnici znanja i educiranja razlicitih slojeva ove sredine, kako muskaraca tako i zena. Hadzi Mehmed efendija Causevic, reisu-l-ulema, sedamnaest je godina drzao dersove iz Mesnevije. Hadzi Mujaga Merhemic spada u red najzasluznijih stanovnika ovoga grada, bio je ljubitelj nauke i veliki sufija, davsi ogroman doprinos ovoj vrsti djelatnosti sarajevskih dervisa. Na njegov poticaj Numan efendija Bajraktarevic Nanija otpoceo je sa prevodjenjem Pendi-name, didakticko-moralnog spjeva perzijskog klasika Sejha Feriduddina Attara, da bi on nakon tri dersa sam preuzeo ovaj obimni zadatak i priveo ga kraju na opce zadovoljstvo svih svojih slusalaca, uglednih Sarajlija, dervisa, uleme i intelektualaca.(17) Potom je Merhemic nastavio predavanja iz "Djulistana" Sejha Sadija, popularnog literarno-etickog djela, mjesavine stihova i proze.(18) Nakon okoncanja prevodjenja i tumacenja ovog djela predaje "Divan" Hafiza Sirazija, lirsko djelo kojim autor izrazava svoje tesavvufsko-filozofske misli. Iza toga slijede "Bosistan" Sejha Sadija, pa "Beharistan" Abdurrahmana Dzamija.

U velikom zamahu dervisko jezgro u Sarajevu oko sebe je okupilo najuglednije ljude iz reda sarajevske uleme i intelektualaca, koji nisu bili dervisi po duhovnoj vokaciji, kao sto su: Mehmed Dzemaluddin Causevic, Hadzi Mehmed Handzic, Ahmed Burek i dr. Cak je u svojoj porodicnoj kuci Mujaga Merhemic sagradio posebnu prostoriju za ove svrhe nazvavci je "dergah", gdje su se odrzavala predavanja Mesnevije. Nakon njegove smrti dersove iz Mesnevije pocinje odrzavati Hadzi Fejzullah ef. Hadzibajri (1913.-1990.). Ona su snimana na magnetofonsku vrpcu a potom objavljena u dva toma zahvaljujuci prije svega rahmetli Abdullahu Focaku (umro 1990.), sejhu naksibendijske tekije na Mlinima.(19) Nakon Hadzi Fejzullah ef. Hadzibajrica predavanja iz Mesnevije nastavio je u tekiji na Mlinima odrzavati Hadzi hafiz Halid Hadzimulic i ona su neprekidno tekla sve do ovog rata.

U Tekiji na Mlinima redovno se od 1957. godine odrzava akademija "Sebi arus" 17. decembra a sva predavanja su se pocela izdavati u godisnjaku Tarikatskog centra od 1975 godine.(20) Ove akademije su posvecene velikom islamskom naucniku Mevlana Dzelaluddinu Rumiju (1207.-1273.). Datum tih susreta je dan njegove smrti 17. decembar kada je on polozen u mezar (Sebi arus - nevjestina noc).Taj spomendan je dobio ime po istoimenom gazelu u kome on preporcuje svojim prijateljima da ga ne oplakuju kada umre, jer on tada stupa u jedan novi zivot.(21)

U Tekiji na Mlinima je sjediste Tarikatskog centra svih derviskih redova i tekija sa podrucja Bosne. Promoviran je 1977. godine. U Hadzi Sinanovoj tekiji djelomicno se odvijaju aktivnosti Tarikatskog centra s obzirom da su poslovi sarajevskih dervisa ispreplitani i neusiljeno djeluje suradnja i koordinacija medju njima, posebno izmedju dervisa ove dvije tekije. U njima je kroz stoljeca trajala ziva naucna aktivnost. Prevedeno je vise klasicnih djela sa arapskog, persijskog i turskog jezika iz podrucja tesavvufa, dogmatike, islamske filozofije, serijatskog prava i lijepe knjizevnosti. Vecina tih djela su publicirana. Pred sami rat se u Hadzi Sinanovoj tekiji otpocelo sa serijom predavanja iz podrucja islamske dogmatike koja su trajala do marta 1992. godine, kada se sa u njima prekinulo do boljih vremena.

Danasnje tekije i sastajalista dervisa u Sarajevu

1. Hadzi Sinanova tekija, koju vode vekili Mustafa Orman i Hikmet Misirlic. Ovdje se sastaju dervisi kadiriskog tarikata.

2. Tekija na Mlinima. Nju vodi vekil Seid Strik. U toku rata povremeno je u upotrebi ova tekija, gdje se sastaju naksibendije.

3. Dzamija Omera Zetice, u kojoj se sastaju dervisi iz tekije na Mlinima. Zikrom i ostalim obredima, kao i svecanostima Sebi arusa rukovodi vekil Seid Strik.

4. U tekiji u Celjigovicima sastaje se kaderijsko-bedevijski krug dervisa, kojima je sejh Zakir Bektic. Ovo dervisko drustvo je vrlo aktivno u izdavackoj djelatnosti zahvaljujuci naporima svoga sejha.

5. Rufaije nemaju svoju tekiju, ali zikr odrzavaju u dzamiji u Lugavinoj ulici. Zikr vodi dervis Mustafa Karkin.

6. Gazi Husrev-begov hanikah nije u funkciji.

7. Takodjer u Sarajevu djeluje vise medzlisi-zikra na razlicitim lokalitetima u gradu, koje vode ovlasceni imami ili pojedini dervisi iz razlicitih derviskih redova.

Muharem ef. OMERDIC